Duško Trifunović – pjesnik bez granica

1/4

Malo tko može poeziju prikazati na što suptilniji i potpuniji način kao veliki pjesnik Duški Trifunović.

Po mom, skromnom, mišljenju riječ je o najtalentiranijem pjesniku svih vremena na našem prostoru i šire. Njegove su sve pjesme mahom uglazbljene, poslužile su generacijama estradnih rock n'roll grupa da se vinu u zvjezdane visine, misleći pritom na Bijelo dugme i staru rock školu jugoslavenskoga podneblja.

Poezija što je Duško sažeo u životnom ciklusu ima dušu, potrebu da bude čitana uvijek iznova jačim intenzitetom nego prije. Ljubav je prema Trifunoviću uzaludna poezija, stihovi poput morskih valova koji odu pa opet dođu baš kao inspiracija. Na svom je životnom putu Duško proživio štošta, bravar po struci došao je u poetsko Sarajevo u razbarušenom stilu. Izdao je prvu zbirku čim je počeo pisati, sa svojih 25 godina. Publika je voljela Duška, on joj se nije dodvoravao. Naprotiv, pjesme su mu bile pune sjete i melankolije, ljubavne tragikomedije, stih melodiozan, rima neizostavna.

Kultne su pjesme Breza na mesečini, Budi jača, Ljubav nema bolje dane, Ima neka tajna veza, Ludo i nezaboravno klasika poezije i unatoč modernim strujanjima u književnosti, uvijek bivaju sve aktualnije. Osim poezijom, Duško Trifunović bavio se novinarstvom, bio je televizijski voditelj. Svoj je puni domet i nepremostivu slavu stekao pišući pjesme za glazbenike, prije svega za rock grupu Bijelo dugme (Ima neka tajna veza, Pristao sam biću sve što hoće itd.), Zdravka Čolića (hit Glavo luda), Arsena Dedića, Nedu Ukraden i ostale zvijezde.

Duško je Trifunović bio jednostavan i skroman čovjek, najplodniji pjesnik čije su pjesme stvarane poput tekuće trake na vrpci. Generacije će umjetnika pamtiti toga čovjeka, ne iz neke obijesti ili častohleplja već iz nade da će svijet koji je Duško prenio generacijama mladih stvaratelja zaživjeti i danas kada modernost oduzima integritet i nutrinu ljudskoga bića.

U konačnosti, Duško je stvarao poeziju, živio je uz poeziju i umro je uz poeziju. Takvih je zbilja malo ili nimalo. Njegova poezija živi, a Duška nažalost više nema...

Prof. Ivan Vrljić

22.11.2017 u 16:29