'Božić u tuđini' će dirnuti svako iseljeničko srce

Autor: Pavao Jelović

BOŽIĆ U TUĐINI

Dok noćas sjedim pored bora,
Ne spava mi se, a već će zora,
Slušam hučanje Jadranskog mora,
Cvrkute ptica s istarskih gora.

Osjećam miris ličkih borika,
Primorskih čempresa i omorika,
Lijepih dalmatinskih maslinika
I palmi s otočkih krajolika.

Na mome boru kuglice sjaje,
Tužan ih gledam uz uzdisaje,
Grč me steže, teško mi postaje,
Vino me krjepi, snagu mi daje.

Umor me hvata i san mi prijeti,
Pogled mi luta, kroz Zagreb leti,
Zora je svanula, blagdan je sveti,
U mislima su mi zagorske kleti.

Kroz prozor žurim u daljinu,
Mislim na Međimurje i Moslavinu,
Prkosne Bosnu i Hercegovinu,
Uzimam u ruke violinu.

Htio bih svirati, ne znam kako,
Strune su stegnute prilično jako,
Ipak ću pokušati kako-tako,
Pa makar bilo naopako.

Dok violina tužno cvili
Uza me vjetrić s Korduna mili,
Cijeloga su me natkrilili
Mirisni prigorski karanfili.

Moradoh odustati od sviranja
Crkveno zvono glasno odzvanja,
Na vidiku mi slika izranja,
Na njoj su Konavli i Baranja.

Potom milujem na ormaru
Crven-bijelo-plavu zastavu staru,
Suze mi cure, ruke ih taru,
Ja nižem pozdrave Gorskom kotaru.

Svijeća na boru svečano gori
Kao da s njim nešto zbori,
Premda me žalost pritišće mori,
Zapjevao sam o Zagori.

Onda sam otiš'o malko napolje
Ne bi l' mi možda bilo bolje,
Pogledao sam gore-dolje,
Pa ugledao Turopolje.

Prošetao sam oko kućerka,
Jer su mi trebala dva-tri iverka,
Sjetio sam se lijepog Žumberka
Tog dragocjenog našeg primjerka.

Osjetio sam potom silnu tremu
Misleći nešto o ravnom Srijemu,
Začudio se koječemu,
Postao bijesan prema svemu.

Ali nikoga strah mog bijesa nije,
Zato me nitko i ne razumije,
Već mi se mnoštvo cinički smije
Što sanjam draži Slavonije

Dan je odmak'o, spušta se veče,
Duboki uzdasi kroz sobu ječe,
Kuglice na boru tiho zveče,
Još jedan Božić, eto, proteče.