Bogdan Diklić: Sve mi djeluje apokaliptično

... granice filma i umetnosti i prešao u druge životne sfere, piše novimagazin.rs.

Kako ste se osjećali na jubilarnom Pulskom festivalu? Izgledalo je kao da su glumci sa prostora Srbije dobili posebno jak aplauz i pažnju?

Svi ljudi koji su stvarali tu SFRJ kinematografiju i Pulski festival podjednako su pozdravljeni. Ne možemo reći da smo se u tom trenutku dijelilii na srpske, slovenačke, hrvatske glumce. Dosta je kultnih filmova sa ovih prostora i možda su ljudi pozdravljali ovaj ili onaj film ili ovog ili onog reditelja i u tom smislu nije samo pozdravljen srpski film one Jugoslavije, već i ove srpske produkcije. „Krugovi" Srđana Golubovića dobili su nagradu.

Kako ste se vi osjećali na jubilarnom 60. filmskom festivalu u Puli?

Ja sam imao čast da prisustvujem festivalu od 1976. do trenutka kada je prestao da bude jugoslovenski, a postao hrvatski. Nisam dolazio jer nisam imao filmove. Od prije izvjesnog vremena imam filmove, a s tim i razloge da se popnem na binu i da budem na festivalu. Pulski festival i ja počeli smo zajedno da postojimo 1953. Rođen sam 1. kolovoza i mnogo rođendana dočekao sam na ovom festivalu kada je bio u drugom terminu. Dešavalo mi se da mi je rođendan bio u trenutku kada se klanjam publici na pozornici poslje projekcije i to je, igrom slučaja, bio jubilej. Nisam siguran - mislim da je bila 30-godišnjica.

Ove godine imam i manje prijatan utisak, kao i hrvatska kulturna javnost i filmski pregaoci. Manje prijatan utoliko što je postojao samo jedan mogući trenutak da se svi ljudi koji su učestvovali u ovih 60 festivala zateknu u pulskoj Areni - na svečanom otvaranju. I svi ti ljudi, ne znam iz kojih razloga, nisu izašli na pozornicu da im publika aplaudira ili da se poklone ispred tog najvećeg i najlepšeg filmskog platna koje sam vidio. Publika bi usput vidjela Milenu Dravić, Ljubišu Samardžića, Šijana, Karanovića, Božidarku Frajt i zdušno aplaudirala, ali to nije cijela Arena, kompletan gledalački auditorijum. Organizator je imao obvezu da nas sve popne na pozornicu, obvezu ne forme, već suštine radi. Sa svojih mjesta gledali smo otvaranje, divno je govorio predsednik Ivo Josipović, ceremonija je bila spektakularna, bio je vatromet, ali sve to mogli smo da gledamo i iz svojih hotelskih soba, a još jeftinije bi bilo da smo gledali na kablovskoj televiziji u Beogradu, a ne da potežemo toliki put i da toliko koštamo organizatora.

Zašto se to desilo?

Navodno zbog programske šeme u kojoj nije bilo mjesta, ali bih ja to nazvao javašlukom. Ne mislim da je direkcija festivala odgovorna za taj propust. Možda to nije bilo ni predviđeno protokolom ili rasporedom. Nisam se ja ni u što razočarao, nisam bijesan nego mi je malo čudno i malo sam tužan. Šteta je zbog publike. Nama je mjesto gore, na pozornici, a publici dole. Bila je zamisao da budemo kadrirani u direktnom prijenosu tako da, kada na platnu ide neki film u kojem igra glumac, on bude kadriran u publici dok prati sebe na platnu. Šezdeset godina Pule više se neće ponoviti, a malo je sve bilo zbrda-zdola. Ne bi bilo dobro da se to ponovi na nekom drugom jubileju.

Film „Obrana i zaštita" Bobe Jelčića dobio je 7 pulskih Arena, uključujući i vašu, za najbolju mušku ulogu. O čemu je reč u filmu i kako je postigao tako veliki uspeh?

Interesantno je to što je dobar dio publike jakim aplauzom pozdravio film nakon projekcije, a drugi dio publike nije jer je, iz nekog revolta, odbio da se identificira sa filmom. Reakcije su bile podeljene. Zašto je to tako nisam siguran. Film je o Hrvatu koji živi u Zapadnom dijelu podeljenog grada Mostara i treba da ode u Istočni dio grada na sahranu - dženazu - svom prijatelju, a svi znamo kakve su i dalje okolnosti u tom gradu. Film je realističan, nije stilizovan, pomjeren, već je toliko životan i ocrtava ljubav, a u isto vrijeme grč i tenziju. Kao što je rekao reditelj Bobo Jelčić na Berlinskom filmskom festivalu, „Obrana i zaštita" je film o miru, a ne o ratu i, naizgled, on je ni o čemu, a o svemu. Duboko je čovječan i zasniva se na sukobu glavnog junaka sa ekvilibristikama njegove savjesti i nekog oportunizma u formi koristoljublja.

Glavni junak misli da čini sve najbolje za svoju porodicu i samog sebe, a radi potpuno suprotno: razara sebe, svoju porodicu, nema odnos sa sinom, vidi se da voli svoju ženu, ali se ta ljubav manifestuje kroz svađe i šutnju. Film na jedan poetski način govori o ordinarnim stvarima, u filmu nema glazbe i sniman je iz ruke, što stvara klaustrofobičnu atmosferu. On pljeni dokumentarnošću i imate utisak da ste sve vrijeme prisutni, a to je, uz humor, nešto što pljeni, a pun je i antimonija i paradoksa koji ddjeluju veoma životno i nekonstruirano: postaje i komičan i tragičan, i ležeran i potresan. Ovo je vrsta filma koja bi mogla da digne publiku iz žabokrečine i drago mi je što turska, iranska i rumunjska kinematografija idu u pravcu povratka istini filmskog izraza, snage i mogućnosti, što znači povratak snazi umjetnosti. Umjetnost nije privilegija autora; ona mora da korespondira s publikom.

Mislite li da ste upravo zbog te istine dobili nagradu za najbolju mušku ulogu?

Ne sjećam se točno obrazloženja moje nagrade, ali su rekli da sam minimalnim sredstvima ostvario jak glumački izraz. Da, bio sam iskren u ulozi, a samim tim i autentičan.

Kroz karijeru vas prate uloge koje se mogu opisati upravo ovim obrazloženjem Pulskog žirija. Da li se tako dešavalo ili ste tako željeli?

Kada kažu da igram minimalistički, to meni veoma ljepo zvuči, ali ne znam što to točno znači. Samo znam da igram iz sebe i dok ne uspostavim istinu u ulozi, dokle god misao uloge ne postane i moja misao, znam da nisam stigao do kraja. Zato se toliko pripremam. I toliko radim. Intimno se mučim u sagledavanju, razmišljanju. Dajem sebi pravo na "glupost" i svaku netočnost moram da propustim kroz sebe da bih je sa sigurnošću eliminirao.

A kakva je sada percepcija publike na filmove?

Odnos publike prema filmu, kvalitet filma i odnos prepoznavanja dobrog i lošeg, ljepog i ružnog izmjenili su se. Pao je kriterijum, što i nije čudno s obzirom na to što sve gledamo. Konzumerizam, tehnicizam i komercijalizacija doveli su nas u zabludu da stvaramo boljitak i povećavamo kvalitet. Izgubila se institucija kina koja je njegovala odnos i ukus prema filmskoj umjetnosti. Ranije je kriterijum bio viši jer je vrijeme bilo drugačije. Nije bilo tolike komercijalizacije. Toliko gluposti dolazi iz raznih produkcija. Više nemate igrani film u punom smislu te riječi: imate trikove, animacije, Švarcenegera koji kihne i sruši pola grada, letjelice i virtuelne gluposti , a to, prije svega, nije sposobno da formira ukus mladog čoveka, da ga nauči da prepozna pametno i glupo, ljepo i ružno

Možda je u pitanju umjetnička sloboda?

Takvi ne znaju ni što znači riječ sloboda. Ljudi su pobrkali značenje riječi "sloboda" sa značenjem riječi „samovolja", bez obzira na to da li je riječ o kazalištu, filmu, književnosti, slikarstvu... Sloboda ima svoje puno značenje onda kada taj pojam podrazumeva odgovornost, akt savjesti, estetski i etički momenat. Samovolja je akt u kojem se samo kaže „ja imam pravo...". Koje je to pravo? Da se hendikepiraju milioni mladih ljudi, da im se uskrati pravo na ljubav i ljepotu?

Možda ste malo prestrogi?

Mislim da nisam. Mi odrasli još i imamo pravi odnos prema takvom "smeću", ali djeca ga nemaju. Ta ista djeca koja gledaju te gluposti postat će ljudi i netko će im pustiti „Amarkord", a oni će reći da im je to glupo i dosadno. Ja pričam o ovim filmovima isključivo kao o komercijalnim. Što će takvi filmovi stvoriti u duši djece?

Pored filmova, ima još mnogo stvari koje utječu na formiranje djeteta?

Stvari su se otele kontroli. Generalno veoma ozbiljno mislim da bi kompjuteri morali biti prilagođeni određenim uzrastima i da bi trebalo davati dozvole i za kompjutere i za mobilne telefone. Nije to za svakog u svakom trenutku. Sklon sam opažanju svega što je oko mene na nešto intenzivniji način. Da se razumemo - Internet je veoma potreban i treba ga koristiti, ali ako je na njemu malodobno djete dostupno sve najgore, onda je to loše. Nijednom riječju nisam spomenuo zabranu, potrebno je usmjeriti, odgovornost i vaspitanje, a ne da roditelji tutnu djete ispred televizora jer tada šuti, ne traži da se igra, niti da se na njega obrati pažnja. Onda takvo djete poraste i samo se tutne pred kompjuter, pa navali na video igrice i porno web stranice. To je grozno. Naravno, nisu svi roditelji takvi, ali je cijela stvar postala zabrinjavajuća. Priznajem da sam kompjuterski nepismen jer mi nije potrebno pošto volim da imam scenario i knjigu u rukama, a ne da čitam preko ekrana. Nisam ovisnik od kompjutera, a mladi to postaju. Druže se virtuelno i više ih ne možete videti ispred zgrade. Nekada se bježalo iz škole da bi se igrao nogomet ili basket na ledini. Sada se bježi iz škole da bi se sjelo za kompjuter i igrale igrice. Ne želim biti pesimističan, destruktivan ni mračan, ali sam, jednostavno, čovjek koji razmišlja o svemu ovome i primjećuje da sve djeluje pomalo apokaliptično.

Što vašem glumačkom habitusu više prija: kazalište ili film?

Nisam to saznao do danas. Kada snimam po kiši, snjegu, kada je hladno, kada ponavljamo kadar po 15 puta, pomislim: „Gdje mi je sada kazalište, kazališni salon i moja garderobica". A kada radim u kazalištu često pomislim: „Gdje mi je ona dinamičnost sa snimanju kada ne „drvim" na probama jednu scenu od dve strane 5 dana nego je snimim za nekoliko sati". Mislim da mi je kazalište dalo studioznost, analitičnost, koncentraciju, preciznost svojstvenu fazama čitajućih proba i rada sa rediteljem i piscem, a film mi je dao refleksnu brzinu odluke i lišio me mistifikacije.

Kako vam se čini srpsko pozorište danas i film?

Druga su vremena.

U kojem smislu?

Ne samo u odnosu prema poslu i tekstovima, nego i po sadržaju. Krcati smo refleksijama stvarnosti i mnogim devijacijama. Oslikavamo i potenciramo beznađe. Kazališni komadi i scenariji sve više liče na žuti tisak i crne kronike i ne dobijamo nadu kroz njih. Nigde je nema, a nada je Istina sa velikim "I". Treba je primjetiti, vjerovati u nju i pretvoriti je u vlastiti život jer kada bismo život poredili sa odjevnim predmetom mi ga, u stvari, ne primjećujući oblačimo i nosimo naopako.

Koliko se politika umješala u umjetnost na ovim prostorima?

Pošto je umjetnost sve krhkija, politika "nema" ni u šo da se mješa. Primjerice, nikada se nije desilo da je država za kinematografiju dala 0 dinara. Ja mislim da su prosvjeta, kultura i zdravstvo stvari koje pokreću ekonomiju. Tvrdi se suprotno, ali se ja ne slažem s tim.

Imali ste ideju da napravite Fond za humanitarnu pomoć ljudima iz vaše branše kojima je pomoć potrebna i da se kolege angažiraju oko toga?

Ja sam dva puta predlagao da se u okviru Udruženja dramskih umjetnika napravi fond za pomoć kolegama koji bi funkcionirao tako što bi preko Udruženja išli svi zahtjevi za intervjue članova Udruženja, a da mediji te intervjue plate tako što će dati novac u fond za pomoć kolegama koji su na ivici egzistencije. Da li bi plaćali po nekom cjenovniku ili koliko tko može ne znam, ali da postoji neki vid pomoći i suosjećanja sa drugima koji nemaju jer meni, na primer, novac za intervju ne treba, ali ima mojih kolega kojima su neophodni ljekovi. Taj moj prijedlog nije prošao i ne znam zašto. Nemam drugo objašnjenje osim što pomislim da se neki od nas pribojavaju što ih neće biti u medijima.

Neke novine i televizije su siromašne, nemaju novca da plate?

Novine u kojima izlaze intervjui ne djele se besplatno, tako da ni intervjui, na izvjestan način, ne bi trebalo da budu besplatni. A, opet ponavljam, taj novac ne želim za sebe.

Mislite li da bi i političari, zbog svog prisustva u medijima, mogli da se rukovode ovim vašim principima?

Od njih bi bilo dovoljno da na mjesec dana apstiniraju od svog pretjeranog prisustva u medijima i da nam tako pomognu da primjetimo onu nadu i Istinu o kojoj sam govorio.

Idete li dalje u rodni grad Bjelovar?

Svake godine gradonačelnik Bjelovara u vrijeme trajanja festivala BOK-a (Bjelovarski odjeci kazališta) pošalje svoj službeni automobil i vozača, inače mog prijatelja Mileta, po mene u Beograd. Ja na festivalu imam status domaćina, a ne gosta festivala. Goran Tribuson, moj kolega, prijatelj i direktor festivala, pozove me 15-ak dana prije početka i "naredi" mi da moram od tog i tog do tog i tog datuma biti na svom festivalu u svom rodnom gradu. Ove godine sam bio u Bjelovaru sve vrijeme trajanja festivala, a to je 12 dana i zdušno obavljao sve svoje obveze: gledao predstave, družio se s kolegama, udarnički jeo, a bogami ponekad i ponešto popio.

Jeste li nekada učestvovali na festivalu kao glumac?

Jesam, i to 2 puta: sa predstavom "Pandorina kutija" Beogradskog dramskog kazališta u režiji Gorana Markovića i "Na dnu" Jugoslovenskog dramskog kazališta u režiji Paola Mađelija. Tada su u Bjelovar dolazile predstave sa prostora cijele bivše Jugoslavije jer još uvjek nije bilo nesrećne recesije. Joca, šef garderobera JDP-a, rekao mi je da se nikada ni na jednom gostovanju nije tako ljepo proveo, a to su mi rekle i mnoge moje kolege. Zanimljivo je da sada u Hrvatskom narodnom kazalištu igram istu ulogu iz "Na dnu", sa istim rediteljem.

Idete li u Bjelovar mimo festivala?

Idem kada god mogu i kad god radim nešto u Zagrebu ja skoknem do Bjelovara bar na nekoliko sati. Vidim se sa drugovima iz djetinjstva. Ta prijateljstva su ostala nepromjenjena. Neki od mojih prijatelja su, nažalost, umrli i baš mi nedostaju. Grad je postao veći, moderniji i objektivno ljepši, ali je on za mene i dalje lijep na onaj način na koji sam ga doživljavao kad sam bio klinac. Bjelovar je, jednostavno, dio mene. Ja ga, i ovdje u Beogradu koji takođe volim, živim. Na kraju krajeva, etimološko značenje u imenu obdva grada je isto - bijeli grad.