Svi naši Sanaderi

Piše: Berislav JURIČ

Priča se kako je jedan naš čovjek u Švedskoj bespravno izgradio kuću što je zbunilo tamošnje vlasti jer kod njih pisci zakona nisu mogli zamisliti da takvo nešto može pasti nekome na pamet.

Bila istinita priča ili ne, govori upravo to kako su ljudi s ovih prostora nepromijenjivi i da će težnja zemalja u regiji da se približe europskom načinu življena i europskom načinu lopovluka, na silu mijenjati naše stare navike.

Tako je i uhićenje Sanadera, bivšeg hrvatskog premijera koji je zemlju odradio za veliku lovu, dokaz kako ćemo se morati naviknuti, nakon toliko godina, da nas veliki više neće mosti krasti. Godinama nam je bilo normalno da oni koji sjede u stolicama drugačijim od stolica običnog naroda uzimaju sebi. Koliko, ovisi o kvaliteti njihove stolice. Obični direktor krade, ali direktor čije kraljevstvo bolje stoji ima kvalitetnije sjedalo, pa krade više.

A sad su došla vremena da se, zbog nekavog približavanja Europi, koja šalje sve svoje Kolumbe da nas otkriju i da pišu koliko dobro napredujemo, odričemo lopovluka. Naviknuti da je predsjednik kućnog savjeta lopov, da se treba predsjedniku mjesene zajednice ulizivati ići mu niz dlaku i nuditi mu ovakva ili onakva mita, odjednom mijenjamo ploču i postajemo najpravedniji na svijetu.

Sjećam se kako se direktor moje osnovne škole, nakon što smo mi nekoliko dana odrađivali akcije prikupljanja plodova za humanitarne svrhe, dovezao na posao u novom novcatom Yugu. Tada smo samo mislili na to da se prikupi novac za tamo nekoga siromašnog. Nismo znali da smo ''prekupili'', pa je direktoru ostalo novca da si kupi Yugo.

Mi smo bili ponosni jer nas je direktor hvalio kako smo nabrali plodova više nego druge škole, ali i zato jer nas je puštao da zavirimo kor stakla sjajnog crvenog ljepotana, ponosa automobilske industrije tadašnje države.

Kasnije, nakon što sam prežvakao mnogo gorkih plodova, shvatio sam kako su naše sitne ruke kupile direktoru Yugo. Njemu je ostalo samo da se brine za benzin što mu nije bio problem s direktorskom plaćom i guranjem novca za nekoliko dvica u dnevniku.

A te direktorske plaće i stolice i danas su na istoj razini. Samo je pohlepa na razini stolice na kojoj se sjedi, ali je i dalje pohlepa. Po nepisanom pravilu, svatko od nas je osuđen da bude pokraden, ma kakva se vremena mijenjala na našim kalendarima. Jednostavno, čovjek kad ima, želi još više.

Tako svi naši Sanaderi, ma koliko se udarali u prsa mišljenjem na narod, ma koliko govorili kako se bore da svima bude dobro, jednostavno ne mogu odoliti a da, umjesto prsta, ne uvale cijelu ruku u kolač.

Moj direktor ostao je nekažnjen. Kazni ga tek što ga pozdravljam s manje poštovanja, ali ga nahrani pozdrav svih onih koji su kupili prolaz kroz, ako ne svih osam, onda barem ona tri-četiri teška razreda osnovne škole. S duge strane, mene razoruža pozdrav upravo tih pametnjakovića, koji su morali kuptiti teške razrede osmoljetke. Danas oni, naviknuti da se džepovima umjesto glavom guraju do vrha, umaču ruke u razne kolače. Valjda se osvećuju za sve ono plaćeno direktoru iz crvenog Yuga.

Danas su svi zgroženi bivšim hrvatskim premijerom kao da je krađa kod nas nešto što je došlo u neprovjerenim paketima iz Kine. Vlasti u Švedskoj dobro znaju od kud je prevara došla, pa se nakon toliko godina usklađenih zakona moraju bacati na posao i mijenjati zakone jer će doći netko daš da ih napravi magarcima.

Nije Sanader nikakvo čudo, niti Tesla za kriminal. Sanader je samo novčanica kojom je Hrvatska pomazila Europu i kupila jedan korak naprijed. A eto, i ta pravedna Europa traži da ju se nečim podmiti.

Takvog novca imamo na pretek, samo smo daleko od kupovanja koraka jer još uvijek puzamo. A kad ustanemo i krenemo koračati imat ćemo toliko Sanadera da ćemo moći kupiti jedan brzi sprint.

*Tekst objavljen na portalu e-Balkan
bitno.ba