Snijeg u Mostaru: Kozja staza, lopovi i propast

Piše: Igor BOŽOVIĆ / bitno.ba

Lupio sam nogama o pod ne bih li s njih stresao nakupljeni snijeg. Nije išlo, ponovio sam tu radnju nekoliko puta i trgovkinja me pozvala da svejedno uđem.

"Stalno čistimo, samo uđite!"
"Dobar dan, imate li kruha?"
"Nemamo, sve smo prodali", odgovori ona.

Snijeg nije prestajao padati, ali građani slabo svjedoče da su vidjeli bagere, traktore i grtalice na cesti. Tek se rijetki mogu pohvaliti da su vidjeli grtalicu na djelu. Jedna od takvih je gospođa, valjda iz Posušja, koja je rodila pored mostarske katedrale.

>>Snijeg u Mostaru preko metra, grad paraliziran

>>Mostar ovo još nije doživio

>>Mostar: Ništa ne radi osim semafora

Razumljivo, zaključujem, danas je ludnica. "Imate li brašna?"
"Samo u vrećama po 25 kila", jednako hitro je odgovorila trgovkinja.
"To mi i neće puno pomoći s obzirom da sam gore na brdu. Imate li onda bar ulja?"
"Samo po pet litara."
Pas neće krekere i čaj

Stvarno ni od toga ne bih imao koristi, s obzirom da se po dubokom snijegu moram penjati skoro pola sata. Sve je nekako usporeno otkako je Mostar zamela nezapamćena mećava.

"Dobro, imate li mlijeka, vrhnja, salame, sira? Imate li ičega?", već sam bio blago nervozan.
"Imamo tost sira u listićima", jednako hladno je odgovarala trgovkinja, "Ništa nam danas nije došlo od robe."
"Svejedno ste otvorili trgovinu?", upitam, ni sam ne znajući zašto.
"Vidite, gospodine, ako ne mislite kupovati, ima drugih koji čekaju red."
"Dobro, daj mi nekih krekera, petit keksa i daj mi čaja", odvratim.
"Voćnog ili od mente, to nam je ostalo."
"Svejedno", bezvoljno odgovorim, "Nadam se da bar primate kartice, maloprije mi je u drugoj trgovini rečeno da ne primaju kartice, a bankomat je sad stvarno daleko, po ovom vremenu".
"Primamo", uzela je ona karticu i mrzovoljno je provukla.

Izašao sam i pred trgovinom me čekao promrzli pas lutalica, tugaljivo me gledao čekajući da mu dobacim nešto. Kako nisam zagalamio niti sam zamahnuo nogom prema njemu, ohrabrio se, prišao i pomirisao sadržaj moje vrećice. Očito mu nije bilo do petit keksa, krekera i čaja pa je naglo izgubio zanimanje i odjurio dalje, njuškajući za torbama i vrećicama drugih ljudi koji su prolazili uskim puteljkom utabanim u snijegu.

Pogrešan korak

Nabacio sam sve u ruksak i odlučio nastaviti se probijati kroz snijeg do šurjaka, da vidim ima li brašna i ulja da nam posudi. Na trenutak sam mrzio i Mostar i nevolju koja me natjerala da ostanem ovdje. No brzo sam se odvratio od tih misli prateći uzanu stazu na kojoj je jedan pogrešan korak vodio u propadanje u snijeg do pasa. I dublje.

Mostar je posljednjih dana doživio najveću krizu od rata. Ne vremensku nepogodu. Političku krizu. Još u četvrtak se mogao nazrijeti potpuni pad gradskih vlasti i svih javnih službi. Već tada su oni koji radili do kasno navečer imali teškoće da otputuju u Ljubuški, Čitluk, Široki Brijeg, Čapljinu. Kriza se otvorila u petak ujutro, kada su stotine djevojčica i dječaka uredno došli na nastavu, a dočekale su ih zatvorene škole. Oni koji uče djecu nisu bili raspoloženi raditi. Već je to bilo za svaku osudu, ali nije ni blizu onoga što će uslijediti.

Kao novinaru dužnost mi je obavijestiti javnost o zbivanjima u Mostaru. Tako mi je u petak ujutro bila dužnost pribaviti informacije što je pokrenuto na održavanju cestovnih komunikacija. Zvao sam redom, Aničić, Pajić, Đidelija... svi su smatrali da je nečiji tuđi posao obrazložiti što se događa, odnosno ne događa u Gradu na Neretvi.

Propast javnih službi

Netko od njih me čak uputio na Miroslava Landeku, savjetnika gradonačelnika, i nije mi bilo jasno što bi mi kolega po zvanju i mogao uopće reći o primjeni abrazivnih materijala za posipanje ceste te o mogućnostima javnih poduzeća da osiguraju dovoljan broj vozila za raščišćavanje zametenih ulica. Ipak, potrudio se, uletio u Ljubin ured i vjerojatno graknuo da netko mora dati izjavu novinarima. Kocka je pala na Ljubi vjerojatno fizički najbližeg čovjeka u tom trenutku, Esu Pobrića.

I pozvao sam potom Esu, a onda ga deset minuta nagovarao da da izjavu i potom mu objašnjavao šta treba reći i na koji način. Iako je i činjenica da nitko u javnim poduzećima ne zna opisati što čine na zbrinjavanju potrebe građana za otvorenim cestovnim komunikacijama dovoljno govorila da nitko odgovoran ništa ozbiljno ne poduzima, iako meteorolozi cijelog svijeta već deset dana govore da će Hercegovinu pogoditi najteža snježna mećava u posljednjih pola stoljeća, čak ni to nije najgore što će zadesiti ovaj grad.

Već tog istog dana poslijepodne, u gradu se vidjela potpuna propast javnih službi. Krenuo sam kući poslije posla i nije mi preostalo ništa drugo do da se krećem pješice, sredinom ceste jer su vozači grtalica snijegom zatrpali pločnike. To je dovoljno govorilo o nepostojanju plana čišćenja, upravo kako je sve i posloženo u ovom nekad gradu.

Bager na djelu uz trudove

Snijeg nije prestajao padati, ali građani slabo svjedoče da su vidjeli bagere, traktore i grtalice na cesti. Tek se rijetki mogu pohvaliti da su vidjeli grtalicu na djelu. Jedna od takvih je gospođa, valjda iz Posušja, koja je rodila pored mostarske katedrale Marije Majke Crkve. Rodila je tu jer njezin muž, koji ju je dovezao kroz pola Hercegovine, jednostavno nije mogao proći kroz Mostar u kojem su javne službe odlučile otići na nezasluženi odmor. Vidjela je bager na djelu, u akciji, doduše prekasno, baš kako u Mostaru sve čine, prekasno.

Kasno se sastavi županijska Vlada, kasno bude izabran gradonačelnik, kasni izgradnja kolektora i pročistača otpadnih voda, kasne plaće šumarima, kasne plaće pekarima, kasne plaće čak i glumcima.

Prekasno su tog dana došle i smjene mostarskim medicinarima. Tako je smjena liječnika i ostalog medicinskog osoblja koja je ostala zarobljena u mostarskim bolnicama i domovima zdravlja radila do iznemoglosti, a onda je Mostar ostao i bez medicine. Hitna pomoć je nemoćna jednostavno prestala s radom - liječničke službe u gradu na Neretvi ostale su ograničene na praksu iz serijala doktorica Qiunn - Žena vrač. Pješice i bez ozbiljnijih zahvata. Žene se porađaju po ulicama, bolnički pacijenti jedu jednom dnevno. Totalna paraliza grada. Politička paraliza. Oduzetost.

Pojedinci su se dosjetili krasti

Oduzetost onih koji su promrzli stajali u redovima pred Mercatorom. Kažem Mercator jer većina drugih trgovina i lanaca trgovina nije ni radila. I oni su uzeli nezasluženi odmor. Priča se da su trgovine obustavile prodaju jer su pojedinci u masovnoj histeriji počeli krasti. Otud i pred Mercatorom red za kruh. Kao u ratu, jebo te! Mnogi su to upravo tako protumačili. Ali zamislimo se nad tim. U trenutku najveće krize od rata, pojedinci su se dosjetili - krasti. Kao da nevrijeme neće stati za koji dan i kao da nitko neće primijetiti da bilo što nedostaje. Masovna histerija. Ludilo. Politička kriza.

Samo na taj način mogu opravdati činjenicu da je u Mostaru bitnije da su Hrvati majorizirani i da su Bošnjaci majorizirani i da samo u Mostaru postoji Statut grada koji negira osnovna ljudska prava da biraju i budu izabrani. Da samo u Mostaru postoji Statut grada koji neizravno legalizira etničko čišćenje iz devedesetih.

Nije bitno Mostarcima što kroz cijeli grad ide kozja staza koja im govori da su koze. Naći će se pojedinci i prvu priliku iskoristiti da kradu po Konzumu, Mercatoru i sličnim trgovinama. Slobodno onda vi ponovno na izborima najesen birajte Ljubu i Murata, i sljedeće zime neka Muamer Brekalo neka opet bude bez posla jer je pošten, a Ljubo i Murat će se nadmudrivati o tome tko je ovdje majoriziran.

Velika kozja staza

I sljedeće zime neka vam trudnice rađaju oko katedrale, mogu komotno i na ruševinama Saborne crkve svete Trojice, gore im je čistina, neka prestravljeni roditelji nose bolesnu djecu u naramku do CUM-a jer ni dogodine nitko neće čistiti snijeg.

Ovim putem želim se zahvaliti vrijednim mostarskim medicinarima i djelatnicima službe gorskog spašavanja, koji nisu imali smjene i više od 30 sati, želim se zahvaliti radnicima telekomunikacijskih operatera što su veze radile, želim se zahvaliti i trenutno najvećim suparnicima, zaposlenima u elektroprivredama što su im unatoč preopterećenju dalekovodi gotovo neprekidno radili i zaposlenima u Aluminiju što su zahvaljujući marljivosti ostali zakopani u snijegu.

Samo zahvaljujući njima ovaj grad nije postao apokaliptično groblje, nego je ipak ostao i mrvicu human. Human, ali zahvaljujući političkim podobnicima ipak jedna velika kozja staza. Jedna staza za koze, što i jesmo svi skupa.

Nismo bolje političare ni zaslužili, mi koji prvu priliku iskoristimo da krademo i idemo na nezaslužene godišnje odmore.