Slaven Raguž: Udruženi propagandni poduhvat

... i društvenim mrežama neviđena količina ksenofobičnih i rasističkih komentara na račun Hrvata, potpomognuti pripovijedanjem pseudopovijesnih činjenica iz prošlog rata sa sarajevskih televizija.

Piše: Slaven Raguž, Dnevnik.ba

Toliko se otišlo daleko u tome da su cijele emisije bile posvećene tobožnjoj obrani BiH i njenog suvereniteta u kojima su se gosti natjecali tko će više ocrniti „klerofašističke, kleronacionalističe i šovinističke ispade" koji za cilj imaju apokaliptičnu podjelu BiH protiv koje se eto oni stoički bore. Sve je zapečatio Bakir Izetbegović izjavom poslije sastanka vođa koalicije o tome kako „Hrvati imaju viška prava" i kako „reforme moraju biti u prvom planu, nikakve revizije Ustava i sl.".

Malo istine i gomila laži

Čovjek kad vidi kolika mržnja, što skrivena, što neskrivena, iz komentara i facebook statusa prema drugome, uistinu se zabrine u kakvom društvu živimo. Simptomatično kako najveću mržnju ne šire tzv. nacionalisti, od kojih bi čovjek možda i očekivao, nego tzv. ljevičari, „branioci Bosne u miru", profesionalni patriote. Godine kontaminirajuće kampanje i propagande očigledno uzimaju svoje prve i „najslađe" plodove.

Iz nekih tko zna kakvih podsvjesnih mazohističkih pobuda pokušah odgledati jedan od poznatijih političkih magazina na jednoj od javnih federalnih tv kuća koja godinama najdalje ide u takvoj vrsti „obrane" BiH. Gosti u emisiji svi u skladu sa „patriotskim" mainstreamom, naravno, nominalno jedan Hrvat, drugi Srbin, treći Bošnjak i voditeljica tobože „neutralna" i krenuše plest bezbroj puta ispleteno: „prodaja" Posavine, podjela Bosne, uloga Hrvatske u ratu kao dokazu udruženog zločinačkog poduhvata, odnosno agresije na BiH.

Ljudi pucaju s izjavama oštrije od noža, nesvjesni štete koju čine i osobito bez imalo svijesti kakve posljedice mogu takve izjave imati u mozgu prosječnog tzv. ljevičara, branioca Bosne koji će ponukan istim širiti otvoreni ljevičarski rasizam. Rešeta se izjavama, bez da se usudilo uopće pročitati neko iole stručnije štivo ili samostalno istražiti imaju li te teze realnog uporišta u stvarnosti ili su plod nečije mašte. Ne bijaše mi teško zapisati nekoliko izjava izrečenih u emisiji, koje u biti sumiraju teze koje se desetljećima provlače, do te mjere da su postale epistemološkim aksiomima, bespogovornim istinama. No, dovoljno je samo malo poznavanja činjenica, malo prelistavanja dokumenata iz vremena o kojem se govori, da se shvati kako ti „aksiomi" nisu ništa drugo nego propaganda, jer u najmanju ruku se svaka od njih može dokumentirano dovesti u sumnju, a uz malo više truda i u potpunosti pobiti. Evo ih redom:

„Optužnica 10 branitelja HVO-a je samo šlag na kraju Bobanove prodaje Posavine, koju je uradio po nalogu Franje Tuđmana, a činjenica da su se javili zapovjednici HV-a iz Slavonije dokaz je paralelne linije zapovijedanja i pokazuje kako je Hrvatska direktno uključena u ratna djelovanja u BiH".

Po tipičnom receptu, nekoliko procenata istine koristi se za potkrjepljivanje gomile gluposti i laži. Nitko nikada nije negirao kako se u Posavini obrana koordinirala iz Hrvatske. O tome postoje dokumenti, o tome je govorio i general Praljak u Haagu, ali to nije nikakav dokaz „agresije na BiH". Najbolji dokaz koliko je notorna glupost da se iz Gruda koordiniralo obranom u Posavini, je onaj najprostiji: zemljopis. Gdje su Grude, gdje je Posavina, a gdje Slavonija odakle se koordiniralo obranom. Po rezonu tih promotora teze „logističke i svake druge koordinacije iz Gruda" logistika bi morala kružiti oko cijelog dijela okupiranog teritorija, putem slobodnog dijela srednje Dalmacije, pa na trajekt Prizna - Žigljen, paškim mostom do slobodnog dijela Hrvatske, pa prema Slavoniji. Samim time, glupost je da su Grude „prodale" Posavinu. Za što bi je prodale? Novac?

(Dio izvješća Josipa Perkovića)

Tezu o „prodaji" pokrenuo je Stjepan Mesić i njegovi puleni svojim svjedočenjima u Haagu i medijskim istupima, iako dokumenti govore nešto sasvim drugo. Dokumenti govore o neznanju i nestručnosti zapovjednika Slavonskog bojišta Petra Stipetića i tadašnjeg načelnika GS HV-a generala Antuna Tusa. Jednostavno, bitka je bila izgubljena na terenu, jer je hrvatska vojska zbog nebrige i nestručnosti bila praktično prepuštena sama sebi. Svoju nesposobnost kasnije će i oni pravdati „političkom prodajom", a istina je da je u postrojbama pod njihovom ingerencijom vladala nedisciplina, neposluh i nizak moral, do mjere da se napuštalo položaje bez ikakve obavijesti, o čemu je svojedobno pisao i Josip Perković, Udbaš par exellence, na koga se godinama pozivalo kao jednim od svjedoka „prodaje". Dakle, samo ležeran uvid u dokumente pokazuje kako je teza o „prodaji Posavine" glupost i kako su za pad Posavine odgovorni zapovjednici koji su izgubili bitku na terenu.

„Podjela Bosne"

„U Daytonu je samo ratificiran dogovor o podjeli Bosne, koju su dogovorili Tuđman i Milošević, a o čemu postoji i dokaz, famozna salveta sa sastanka u Karađorđevu gdje je Tuđman Miloševiću crtao gdje će se Bosna podijeliti, a koju je i sud u Haagu uzeo u obzir kao dokaz"

Prva stvar koja ovdje nikako ne stoji jeste kronološki besmisao. Sastanak u Karađorđevu se dogodio 25. ožujka 1991. Famozna salveta o podjeli „Bosne" nastala je 6. svibnja 1995. na obljetnici 50. pobjede nad fašizmom, a predsjednik Tuđman ju je „nacrtao" Paddyu Ashdownu koji je sjedio uz njega tada. Dakle ne postoji niti jedan pisani dokument o podjeli Bosne u Karađorđevu, pa niti famozna salveta, na koju ću se vratiti kasnije.

Mit o podjeli Bosne Karađorđevu je plod mašte Stjepana Mesića koji je tu tezu izjavio u svome izdajničkom svjedočenju u Haagu. Koliko je vjerodostojno njegovo svjedočenje najbolje govori činjenica kako je on u Haagu spominjao pogrešan datum 30. ožujka, a ne 25. ožujak.

Sastanak u Karađorđevu se uistinu dogodio, jednako kao što su se dogodila još 47 dodatnih sastanaka između tadašnjeg srbijanskog i hrvatskog vodstva, a svaki je bio plod inicijativa, što domaćih, što međunarodnih subjekata (primjerice Francoisa Mitterranda, Lorda Carringtona, Cyrusa Vancea, Mihalea Gorbačova, itd.). O svakom od njih postoje pisani i dokumentirani zapisi, kao i novinska izvješća koja potvrđuju da se svaki od njih ticao eventualnog mirnog rješenja ratne krize, ni u kojem slučaju raspodjele teritorija bilo koje od država, a ponajmanje BiH. Dapače, u transkriptima predsjednika Franje Tuđmana stoji baš kako se on zalagao za cjelovitost (na kraju krajeva, potpisao je Washingtonski sporazum i Daytonski), dok se baš Manolić-Mesićeva struja zalagala za „podjelu Bosne".

(Salveta o podjeli Bosne: crvenim dijelom je označeno ono što je Tuđman nacrtao, sve ostalo je, po osobnom svjedočenju, dopisao Paddy Ashdown)

Koliki je besmisao te teze o „podjeli" najbolje oslikava famozna salveta. Na „salveti" predsjednik Tuđman je nacrtao samo crtu u obliku slova „S", dok je sve ostalo, po svom osobnom priznaju, dodao Paddy Ashdown i to tako stoji u arhivi suda u Haagu. Kasnije se ispostavilo kako Tuđman uopće na toj famoznoj večeri nije govorio i crtao o podjeli „Bosne", nego je govorio o nečemu sasvim drugome.

Govorio je o karti koja je visjela na zidu ureda NATO-a, a koja je predstavljala civilizacijske podjele u Europi. To je on sam izjavio u razgovoru za Corriere della sera na pitanje o svjedočenju Paddya Ashdowna u Haagu:

„Ja sam gospodina podsjetio samo na to da su na zapadu i u okviru NATO-a, i u okviru strateških razmatranja suvremene svjetske situacije, nacrtali granice civilizacijske podjele, od sjevera do juga, 1993. koje su bile objavljene u svijetu. Od internih NATO-ovskih, strategijskih razmatranja, do ne samo Huntigtona i slično, u razmatranju suvremene civilizacije."

Na žalost teoretičara „podjele Bosne", ta karta je dostupna i na internetu, pa kada se Tuđmanovo „S" usporedi sa tom kartom, postaje jasno kako je vjerodostojnija priča bivšeg hrvatskog predsjednika, nego bivšeg Visokog predstavnika, unatoč njegovom dopisivanju.

(Mapa: „L´Europe centrale et ses perspectives economiques: Zones economiques favorisées par proximité de la CEE" iz NATO-vog ureda)

Dakle s jedne strane imamo salvetu sa Tuđmanovim „S" i svjedočenje dokazanog lažova Stjepana Mesića, s druge na stotine dokumenata, novinskih izvješća, tisuće stranica transkripata razgovora i desetine svjedočenja ljudi aktera susreta (pa i samoga Mesićevog suradnika Dušana Bilandžića koji je pod prisegom u Haagu izjavio kako se na sastancima sa srbijanskom stranom nije govorilo nikada o teritorijalnoj podjeli). Vjeruje se salveti!

Direktive Sefera Halilovića

„Svako spominjanje Trećeg entiteta, federalnih jedinica, federalizacije, je samo nastavak udruženog zločinačkog pothvata Tuđmanovog režima koji je imao za cilj sustavno etničko čišćenje."

Ovdje, radi kronološkog orijentira, moraju se spomenuti dva datuma 2.10.1991. kada selo Ravno biva u potpunosti spaljeno, gdje je do 5.10.91. ubijeno 58 ljudi. Drugi datum je 17.04.1993. kada je na punktu kod bivše robne kuće Hit u Mostaru tijekom policijskog sata, bez ikakvog povoda od strane pripadnika Armije BiH ubijen Ivica Talić, pripadnik HVO-a.

(6.10.1991. Alija Izetbegović proglašava „neutralnost" BiH)

Prvi datum je izuzetno važan jer samo dan nakon potpunog pada Ravnog, dakle 6.10.1991. Alija Izetbegović izjavljuje „kako to nije naš rat" i proglašava BiH neutralnu u sukobu. Krajem te iste godine Sefer Halilović izrađuje dokument „Zadaci RVŠ Patriotske lige" gdje kao neprijatelje BiH proglašava „SDS, JNA i ekstremno krilo HDZ-a".

(Direktiva Patriotske lige - prijepis Sefera Halilovića)

Pod ovim zadnjim, kasnije će to priznati, mislio je na Matu Bobana i hercegovački HDZ. Ovaj dokument 25.2.1992. biva usvojen kao „Direktiva Patriotske lige za odbranu suvereniteta RBiH" odobrenu i usvojenu od tadašnjeg vrha na čelu sa Alijom Izetbegovićem.

Rat je debelo krenuo, oružane snage JNA su dobrano započele borbeno djelovanje, 18.11.1991. biva osnivana HZHB, nema nikakvih naznaka hrvatsko-bošnjačkih sukoba, dapače, unutar HVO-u kao jedinoj organiziranoj vojnoj komponenti se bore brojni muslimani i u tome periodu Sefer Halilović „proročanski" zna kako su za suverenitet BiH jednako opasni i agresori i „ekstremno krilo HDZ-a", do te mjere da spominje i Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Tek 15.4.1992. formira se Armija BiH, koja spomenutu direktivu (gdje su dva neprijatelja „suvereniteta") diže na razinu strateških priprema. Postoji više dokumenata koji govore u prilog tome, poput recimo „zabilješke OŠO Kiseljak Armije BiH" gdje se naređuje „pojačanu kontrolu, praćenje, izviđačke radnje" kako protiv agresora, tako i HVO-a.

(Službena zabilješka štaba Kiseljak)

Početak 1993. se uzima kao početak ratno sukoba između Armije BiH i HVO-a. „Službena verzija" sarajevskog mainstreama je kako su sukob započele jedinice HVO-a. Međutim, dokumenti bacaju sumnju i na tu tezu. Posebice „Odgovor" komandanta Envera Hadžihasanovića na sve češće zahtjeve za „iskorištavanje političkog momenta (Wance Owenov plan, op.a.) za zauzimanje što više teritorija" i to ne samo Središnjoj Bosni, nego i cijeloj Herceg Bosni. Hadžihasanović „spušta" političke ambicije podređenih, govoreći kako nije njihovo bavljenje politikom, a kako je preuranjeno za sukobe u svim gradovima HZHB.

(Odgovor: Envera Hadžihasanovića o „preuranjenosti sukoba u gradovima HZHB")

Spavači u HVO-u

Za sukobe u tim gradovima, ABiH imala je potporu i dijela HVO-a, odnosno, tzv. spavača u redovima HVO-a, s kojima je imala svakodnevnu komunikaciju. Jedan od dokumenata koji to dokazuje je izvješće Arifa Pašalića iz 02.05.1993. u kojem izvještava nadređene o izvršenom „uvezivanju sa našim snagama unutar HVO-a", zajedno sa naređenjima upućenim tim istim spavačima, u cilju onemogućavanja dovođenja snaga iz Hrvatske, za potrebe vojnih akcija protiv JNA na Južnom bojištu.

U izvješću se indirektno referira na 17.4., djelovanja mimo naređenja i reakciju HVO-a. Toga dana je, kako smo spomenuli, ubijen iz zasjede Ivica Talić, hrvatski branitelj u Mostaru, čime su počele prve razmirice između ABiH i HVO-a. Toga dana su krenuli problemi „u drugim gradovima HZHB", a što nećete čuti u sarajevskim mainstream medijima.

Spavači u HVO-u

Dokumenti pokazuju, dakle, kako u jeku agresije baš tadašnje bošnjačko vodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Seferom Halilovićem uopće proaktivno ne radi na odgovoru i obrani, nego kalkulantski neprijateljima smatraju podjednako i JNA i HVO. Kad je rat krenuo, dokumenti govore da su oni računali i ozbiljno se pripremali za sukob sa HVO-om. Takvih dokumenata kod HVO-a i „zločinačke" HZHB nećete pronaći. Prema tome, ako sarajevski i međunarodni mainstream govori o UZP-u HVO-a, zar ne postoji makar sumnja u UZP tadašnjeg muslimanskog vodstva?

Mudžahedini

Unatoč svemu ovome, teze o „podjeli Bosne"sa salvete, Karađorđevu, prodaji Posavine, uzimaju se kao povijesno politički aksiom, toliko da oni koji se usude kontraargumentirati bivaju okarakterizirani fašistima ili teoretičarima zavjere.

Do koje je mjere ridikuloznosti to došlo najbolje pokazuje pojavljivanje u medijima i sveopća hvala prema infantilnom političkom pajacu Ivanu Pernaru kada govori o podjeli Bosne i agresiji Hrvatske prema BiH. Jedna salveta se, dakle, uzima kao vjerodostojan povijesni dokument, dok se na stotine dokumenata i tisuće stranica transkripata uzimaju kao povijesni falsifikati i „klerofašistička i kleronacionalistička" propaganda.

Ne može i ne smije postojati selektivan pogled na istinu i jednostrana interpretacija događaja u prošlosti. Ne smije se dogoditi, kao što se događa, da recimo tužiteljstvo, mediji i cijeli jedan dio političke elite na temeljima te selektivne istine želi graditi društvo, stavljajući sebi za pravo da se nazivaju vlasnicima istine i BiH.

Najrecentniji primjer: Tužiteljstvo obustavlja istragu zločina 3. Korpusa ABiH radi „nepostojanja" dokaza, dok stvarni razlog odustajanja leži u činjenici da bi se valjanom istragom zločina Armije BiH vrlo lako moglo doći do tadašnjeg vrha tzv. RBiH. Recimo kod konkretno ovog zločina, kao i drugih koje je počinila 3. Korpusa ABiH, vrlo lako se može doći do samog vrha tadašnje vlasti.

Zločini ove postrojbe dogodili su se u ljeto 1993. godine, a slijedom zasluga u njihovoj provedbi, Predsjedništvo tzv. RBiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem 5.8.1994. u „Odluci o proizvođenju i unapređenju u činove ABiH" potpisuju unapređenje, pored ostalih, Abu Maalia, komandanta odreda El Mujahid (inače jedan od terorista Al Kaide sa popisa Rezolucije UN-a), i njegove kolege u terorizmu Abul Harisa, Abu Ejmena i Al-Hamdani Fadila pomoćnike komandanta.

Unapređenje Mudžahedina Od Strane Alije Izetbegovića

 

Svojatanje istine

Nema ekskluzivnih prava na istinu, jer kada netko svojata istinu i smatra sebe jedinim i apsolutnim njenim vladarom, padamo u zamku vječitog međusobnog optuživanja, gdje onaj tko je jači uvijek nastoji nadjačati slabijeg, malobrojnijeg samo po zakonu sile, nikada istine. Istina je jedina koja može biti temeljem zdravog društva, kao zaloga dugoročnom miru i suživotu. Ako ne istina, onda iskrena težnja ka istini. Zar smo toliko duboko pali da ljudima treba više hrabrosti za govoriti istinu, nego laži. Ne treba se čuditi onda od kuda tolika mržnja.

Prema tome, ako uistinu Sarajevo, oni koji sebe nazivaju javnim medijima, tzv. opinionisti, međunarodna zajednica i drugi žele dobro BiH i društvu u kojem živimo, neka se ostave ispraznih tumačenja povijesti samo kako bi nametnuli ili opravdali neku svoju politiku.

Rezultat toga je kriminalizacija jednog cijelog naroda čiji je jedini krimen što ga je manje i što ima kukavički i ulizivački nastrojene političare koji ga vode. Brojni rasistički i uvredljivi komentari koje sam spomenuo u uvodu su plod jedne takve jednostrane propagande koja želi da se osjećamo gosti u svojoj državi. Gradnja društva na takvim temeljima nikako ne može biti dugoročno održiva i ako će nešto uništiti ovakvu BiH onda će je uništiti njeni profesionalni branitelji i promotori.

Dnevnik.ba