Slaven Raguž: Svijet iluzije i jeftino prodane istine

Slaven Raguž
Ništa se ne smije propitivati i nitko ne smije usuditi podići glavu iznad u tor okupljene gomile. Kako u svijetu, tako i kod nas.

Piše Slaven Raguž, Dnevnik.ba

Moderne tehnologije i sveprisutne kamere omogućile su praktično u živo praćenje pokušaja vojnog udara u Turskoj, kao i video prikaze masakra u Nizzi sa samo nekoliko minuta zakašnjenja. Društvene mreže, tv postaje, Internet, mobilni uređaji i što još ne u nama je stvorilo dojam kao da smo na licu mjesta.

Veliki burazer

Pregledavajući mainstream medije u Europi i svijetu općenito, samo su se rijetki pojedinci usudili mrvu kritički osvrnuti na tumačenja ove događaje. Ne samo to, mediji poput CNN-a, BBC-a, Corriere della Sera, i sl., čak su otišli korak dalje i spominjali „teorije zavjere" i sl. onima koji su se usudili izraziti sumnju u općeprihvaćena tumačenja ovih događaja. Sve smo vidjeli poput okularnih svjedoka, te, ne kako nema potrebe, nego se ne smije postavljati bilo kakva pitanja. Samo budala, zlonamjernik ili teoretičar zavjere postavlja pitanja.

Ne smije se upitati kako je, nakon događaja u Parizu, moguće da u gradu Nizzi, sa 1250 uličnih kamera (po čemu je Nizza najnadgledaniji grad u Francuskoj) nitko ne primijeti i ne bude mu sumnjiv kamion od 19 tona koji danima vozipo središtu grada, naglo usporavajući i ubrzavajući, jer vozač nevješto mijenja brzine? Kamion tolikih dimenzija ne može tek tako dosegnuti brzinu dovoljnu za ubiti 84-ero ljudi. Potrebno je određeno vrijeme, osobito neukom vozaču. Zašto se čekalo da kamion ubrza, da vozač dosegne potrebnu brzinu za ubijanje? Isto tako kad je riječ o događajima u Turskoj, neka netko kaže koji je to ikada u povijesti vojni udar osujećen maltene za pola sata. Prije Erdogana, to je uspjelo samo Chucku Norrisu i Stevenu Seagalu. Kako je moguće da jutro nakon udara nije ni svanulo, a već se znalo tko stoji iza, sa popisom od oko 3000 sudaca i preko 1500 vojnih dužnosnika tobože uključenih u sve? Gle slučaja, sve to samo nekoliko dana prije rasprave u parlamentu Turske oko prelaska sa „parlamentarne demokracije" na onu „predsjedničku".

Nema dakle pitanja, istina nam je serviran. Da je to tako najbolje su nam je pokazali suvremeni nobelovci i elita od kavijara iz ureda Europske komisije i zemalja EU-a. Zadržanog daha prvo su pričekali ishod pokušaja vojnog puča, ne znajući tko će na kraju pobijediti, pa kad je bilo više nesporno kako će Erdogan ostati na vlasti, redom su izjavljivane čestitke povratku demokraciji i demokratski izabranoj vlasti, počev od Obame, preko predsjednika Europske komisije Junckera, pa sve do premijera vlada članica EU. „Podržavamo demokratski izabranu vlast" rekoše. E sad bi se čovjek upitao, zašto se nije podržala demokratski izabrana vlast u Ukrajini, pa je Janukovich morao odstupiti? Zašto Juncker demokratski izabranog Viktora Orbana naziva diktatorom? Zašto se vladajuća stranka u Poljskoj u uredima Europske Komisije uspoređuje sa Hitlerovom nacional socijalističkom partijom?

Demokratski izabrana Turska ovih dana intenzivno planira povratak smrtne kazne, Erdogan je pod izlikom sudjelovanja u izdaji oformio pravcate koncentracijske logore za preko 10000 uhićenih ljudi, među kojima su suci, novinari, dekani fakulteta, pa tek onda vojnici i članovi vojske. Nema nekih glasnih osuda od „podržača demokratski izabrane vlasti", makar ne onog intenziteta po kojima je recimo Orban još uvijek diktator. No, opet je svima sve jasno. Nema pitanja.

Iluzije domaće radinosti

Imaju li poveznice ovi događaji s nama? Itekako! Sa aspekta jeftino prodanih laži pod istine koje ne smijemo propitivati. BiH je iluzija države u kojoj je sve prije istina, osim same istine. Tkogod se iole usudi postaviti bilo kakvo pitanje, biva obilježen... fašista, šovinista, nacionalista,...

Živimo, primjerice, istinu kako su nam Ostali toliko značajni, do mjere permanentne ustavne krize, da bi popis pokazao kako Ostali u biti nisu toliko Ostali, koliko su Bošnjaci, jer je tih Ostalih malo preko 2%, ni približno preko 10ak % koliko se tvrdilo prije samo nekoliko godina. Živimo istinu da su dva nacionalizma toliko zla učinila trećemu, većinskom, da bi popis pokazao kako su etnički najčišća područja ona koja su bila pod kontrolom patriotske Armije BiH (Srba za 342 000 manje u odnosu na 1991, Hrvata za 128000). U odnosu na 1991. Hrvata je manje za 32,7%, Srba za 29,6, Bošnjaka za 16,2 %. Hrvata je dakle manje za duplo nego Bošnjaka, a opet Hrvati jedni od agresora. Postavi pitanje, nacionalista si!

Tu opet dolazimo do najveće iluzije. „Nacionalisti" kao kočničari svih procesa radi svog nacionalističkog opredjeljenja. Pravi nacionalista se bori za svoje ideale, poštuje tuđe, ne da svoje. Našim „nacionalistima" je jedini ideal novac. Njemu je uvijek bliži istomišljenik druge nacionalnosti ili anacionalnih „građana", nego će ikada biti običan čovjek, pripadnik njegovog naroda. I obrnuzo naravno. Nema nikakve razlike između profesionalnih nacionalista i građana. To je samoproklamirana društvena elita koja se uvukla u sve pore društva i preko svih institucija kontrolira život, kojeg kreiraju po svojoj mjeri i koji su prodaju iluzije usavršili do svemirskih visina.

Prodaju nam „aranžman sa MMF-om" za dobrobit sviju nas, ali sami govore kako ne smijemo pitati što je sadržaj tog aranžmana, saznat ćemo kad se dogovori. Prodaju nam „reformsku agendu", plaćaju našim novcem čak i marketinšku kampanju kako je to u biti za rješavanje svih naših problema i sive ekonomije, a u biti najveći generatori sive ekonomije su baš ti isti koji tu agendu „guraju". Oni su rođeni da budu na vlasti, javna poduzeća su njihova privatna imovina u koju ubacuju rodbinu i prijatelje čije su pozicije nasljedno prenosive. MMF, reformska agenda, reforme, sve političke aktivnosti naših nesposobnih političkih elita služe isključivo za financiranje njihove kvalitete života, životnih navika odnarođene pijane elite.

Pouka?

Što trebamo naučiti iz svega ovoga? Za odgovor bi se trebalo osvrnuti na jedan događaj koji je ostao u sjeni svih drugih, a ima najviše dodirnih točaka s nama. Sudar vlakova na jugu Italije, gdje je poginulo 20ak osoba. Istraga je navela uzroke nezgode u ljudskoj pogrešci i katastrofalnom stanju željezničke infrastrukture u koju se nije ulagalo još od 60-ih godina prošlog stoljeća. Ono što je isplivalo na površinu jeste činjenica da je za potrebe renoviranja i modernizacije te infrastrukture samo iz fondova EU preuzeto oko 30-ak milijuna Eura. Gdje su otišli ti novci? Pogodite! Novac je prenamijenjen odlukama lokalnih i regionalnih vlasti za krpanje proračunskih rupa.

Prvi korak ka poboljšanju i pravdi je tako jednostavan, ali i težak: pitanje! Pitanje tjera na kritiku, kritika tjera na slobodnu misao, a slobodna misao tjera na djelovanje. Jedno obično pitanje će odati istinsku počast žrtvama svih događaja i bolesti suvremenog čovjeka. Živimo u svijetu iluzije i jeftino prodane upakirane istine. Samo „prvo pitanje" može razbiti iluziju i skinuti omot oko istine. Alternativa je stado koje ganja virtualne likove po provalijama i minskim poljima.

Dnevnik.ba