Slaven Raguž: Inzko možete napustiti teren!

Do prije par mjeseci nema gdje ga nije bilo, od sajma šljive, do obilaska buregdžinica u Sarajevu, najednom nigdje čovjeka.

Sjećate li se kada je u trenucima kada se događao državni udar i kada je protuustavno imenovana ova platformaška vlada, Valentin Inzko se nije skidao sa tv ekrana. Bilo ga je svukuda od informativnih, preko sportskih, pa do emisija koje su diskutirale opus Plavog orkestra. Kako je vrijeme odlazilo, sve ga se rjeđe viđalo po ekranima, da bi danas njegov glas bio prepušten ili ulickanim glasnogovorničićima ili njegovom zamjeniku Tamiru Waseru. Velike su vjerojatnosti da su oni koji su ga postavili na mjesto koje obnaša shvatili da u njegovom uredu i njemu samome stoji najodgovorniji generator svih kriza koje trenutno dominiraju BiH, počevši od Federacije, pa do Mostara.

Kriza na razini cijele BiH počela je u trenutku potkopavanja pravnog sustava BiH od strane Inzka koje se dogodilo kada je on suspendirao odluku SIP-a, čime je on praktično legitimirao državni udar i protuustavno imenovanje federalne vlade. Kad se ispostavilo da je platformaška vlada daleko gora kopija svih dosadašnjih jer Federaciju ne da je bacila na koljena, nego oborila na zemlju i svakim svojim potezom je valja u blatu, krenula su priopćenja „ublažavanja" situacije pozivom na kompromis i na „preuzimanje odgovornosti od strane lokalnih političara". Kako je vrijeme otjecalo, situacija se pogoršavala, a kulminirala je kada je izglasana nova većina u federalnom parlamentu početkom prošle godine, otkada praktično ništa ne funkcionira u Federaciji osim trošenja novca poreskih obveznika.

Ono jednoglasno odlučivanje i vozanje autobusom s početka mandata, pretvorilo se u činjenicu da se ni o jednom iole krucijalnom pitanju ne može dogovoriti jer ne postoji većina. Mogu se samo dogovoriti kada je u pitanju trošenje i pranje novca. Na taj način se na postojeće dugove i deficite gomilaju dodatni dugovi i deficiti, a nitko nema pojma kamo novci idu. Dodaj ovome da se mezimče OHR-a Živko pretvorio u sina razmetnoga, do te mjere da je preuzeo Dodikovu ulogu najvećeg negativca u očima tate Inzka, došlo se do ovog trenutnog rezultata: najveća politička i ekonomska kriza od rata do danas koja će vrlo vjerojatno Federaciju dovesti do bankrota.

Kad je Mostar u pitanju, Ashdown nametnuo Statut koji je protuustavan, Inzko ga naslijedio, Statut pao na sudu, pa sad se čupaj. OHR je prvo prao, a sada je digao ruke od Mostara. Tim činom prepustio ga je oligarhiji iz HDZ-a BiH i SDA da s njime mlatara po volji. Počevši od financijskog udara na živote svih onih koji se financiraju iz gradskog proračuna (jer nikakve isplate bilo kome u najboljem slučaju neće moći biti isplaćene prije 01.04.), preko kolapsa školskog sustava koji će se obiti o glavu učenicima mostarskih škola (prosvjedi roditelja i prosvjetnih djelatnika ovih dana to dokazuju), pa sve do porasta broja socijalno ugroženih obitelji (samo u drugoj polovici prošle godine porast korisnika pučke kuhinje u Mostaru porastao za 100% u odnosu na pretprošlu godinu), sve se moglo izbjeći da je postojala volja.

Još sredinom prošle godine, dakle kada se moglo reagirati, uredu OHR-a su matematički dokumentirana predviđanja opasnosti neodržavanja izbora, zajedno sa prijedlozima realno i u skladu sa Ustavom provedivih rješenja. Međutim, kada se radi o suspenziji odluke SIP-a za protuustavno formiranje federalne vlasti, OHR može promptno reagirati, ali kada se radi o realnom životu OHR pere ruke i „prepušta odgovornost lokalnim političarima".

To u prijevodu znači da oligarhija iz gore spomenute dvije stranke može raditi što im je volja. Najbolji dokaz je mostarski gradonačelnik koji nema odgovornosti za grad, jer ne funkcionira gradsko vijeće, što ga tobože „amnestira" bilo kakve odgovornosti za grad, ali što ga nikako ne sprječava da o trošku grada putuje i sve to građanima, posebice onim roditeljima koji prosvjeduju u Rodoču i korisnicima pučke kuhinje fakturira otvaranjem „elitnih" frizerskih salona. No vratimo se Inzku.

Apsolvirano je dakle da je trenutna situacija u Federaciji, u kojoj kriza svakim danom biva sve gora i gora, a slijedom toga i u BiH, plod nesposobnosti i sterilnosti OHR-a kao stjegonoše aktivnosti (u biti diktata) međunarodne zajednice. Nakon svega postavlja se pitanje svrhe daljnje uloge i prisutnosti međunarodne zajednice ovdje? Ako ništa zašto se izbjegava ili ne smije javno diskutirati o tome. Posebno sa gledišta Hrvata u BiH koji su na svojim plećima u najvećoj mjeri osjetili „dosljednost" OHR-a i njegovih postupaka.

U trenutku kada Inzko i ekipa govore da bi konačno „lokalni političari" morali početi preuzimati odgovornost za BiH, zašto nam se to ne dopusti? Osobito sada kada se Inzko radi situacije sa Budimirom skrio u mišju rupu i s nama običnim smrtnicima komunicira putem glasnogovornika. Je li napokon došlo vrijeme da gospoda krene kupiti svoje stvari i napokon dopusti nam da „preuzmemo" stvari u svoje ruke?
BiH nikada neće postati moguća država dok god je to država samo na papiru (a veliko je pitanje, u kojoj mjeri je i država na papiru) koja nije ništa drugo nego prostor diktature jednog suverena, imunog na bilo kakvu protuargumentaciju, čije su odluke amnestirane bilo kakve zakonske i ustavne odgovornosti i koji ima neograničenu mogućnost generiranja kaosa za tko zna čije potrebe. Dok god se javno i otvoreno o ovome ne bude argumentirano govorilo, mogu naši stranački vođe proputovati cijelu Europu u dogovorima za Sejdića i Fincija, ali štogod dogovorili nikada od BiH neće napraviti dugotrajan i održiv državni organizam. Džaba harmonika na tribinama Australian opena, džaba slavlje na ulicama nakon plasmana u Brazil, BiH je fikcija od države kolikogod to netko htio negirati i kolikogod to danas nekome blasfemično zvučalo. Ostati će fikcijom dok god ostala pod protektoratom i diktatom jedne osobe, koja je uz sve to i ograničena i nesposobna.

Piše: Slaven Raguž