Ognjen Krivošić: Tuge naše svagdanje...

03.11.2019

Početak studenoga uvijek u meni izaziva sjetu, budi zatomljenu tugu i tjera na razmišljanje. I pored prisjećanja na lijepe i sretne trenutke, ne mogu a da ne razmišljam i o svojim propustima.

Kad bi se vrijeme moglo vratiti...

Još kao djeca smo sa roditeljima obilazili posljednja prebivališta najmilijih. Za mene je to tada bilo nošenje cvijeća, paljenje svijeća, slušanje priča o baki i djedu, dalekim rođacima i prijateljima roditelja koje nismo ni poznavali.

Čudio sam se tada maminim suzama i očevim dubokim uzdasima. Prvi studenoga za mene je značilo i obavezno putovanje u rodni grad čemu sam se uvijek veselio. Djetinje sam se čudio rijekama ljudi što su se tih dana slijevale na groblja na kojima su me fascinirale tisuće i tisuće upaljenih svijeća i čudan neki mir i tišina i pored tolikog broja ljudi. Groblja su za mene bila mjesto kamo se odlazi odnijeti cvijeće i upaliti svijeće. Nisam razmišljao o tom mjestu kao zadnjem prebivalištu.

A onda se sve promijenilo. Gubitak i nevjerica! Gubim oslonac i tlo pod nogama. Glupo se pitam «Zašto baš meni?» Groblje postaje mjesto kamo odlazim svakom prigodom. Počinjem primjećivati ono što ranije nisam. Grobovi, za koje se vidi da ih nitko ne posjećuje, dodatno povećavaju moju tugu. Tko su ti ljudi i zar njihove grobove zaista nema tko obići. Jesu li ih najbliži zaboravili?

Šest je godina kako češće odlazim na groblje. Tuga ne prolazi. Nije istina da vrijeme umanjuje bol! Čovjek se samo prilagodi svojoj tuzi i nauči živjeti s njom. Česta prisutnost tuge natjera nas da kritičnije razmišljamo o sebi i svojim postupcima. Kako smo uzvraćali onima koji su nam toliko pružili u životu. Jesmo li učinili da budu ponosni na nas ili su se morali stidjeti naših postupaka? Jesmo li bili spremni saslušati njihove dobronamjerne savijete? Koliko puta smo nepotrebno slagali, ili prekinuli telefonski poziv? Koliko puta smo «zaboravili» uraditi nešto što nam je rečeno. Bezbroj je pitanja na koja ni sam sebi ne pristajem odgovoriti. Sve ovo čini da ponekad ne mogu mirno zaspati, da mi se ponekad ne ustaje iz kreveta, da imam potrebu zatvoriti se u svoju ljušturu, da ne vidim nikog i nitko da ne vidi mene.

Kad bi se vrijeme moglo vratiti...

Čine li ovakva stanja od nas bolje ljude? Imamo li vremena i razumijevanja za one koje volimo? Ljubav prema članovima obitelji, rodbini, prijateljima, poznanicima nikada nije bila upitna, ali znam li je pokazati i pokazujem li je?

Učini mi se i sada da ima vremena za pokazati drugima da mi je stalo do njih. Dogodi se da nepotrebno odgađam neki telefonski poziv. Dogodi se i da ne odgovorim na primljenu poruku ili ne pomognem majci kada mislim da je to potrebno. Dogodi se i da starije susjede zaboravim upitati treba li im što pomoći . I bude mi poslije žao zbog propuštenog. Svjestan sam da se propuštene prilike ne mogu nadoknaditi.
Vrijeme se, nažalost, ne može vratiti.

Ognjen Krivošić

FOTO: Dragan Pejčinović-Zlović


loading...