Nino Raspudić: Transparentno društvo i mutni poslovi

Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić

Za razliku od većine lijevih intelektualaca koji su još imali skeptičan stav prema emancipacijskom potencijalu masovnih medija, pri čemu su na umu uglavnom imali dr. Goebbelsa koji iz strogo kontrolirane radijske stanice naciji ispire mozak, Vattimo je tvrdio da razvoj medija neće dovesti do većeg porobljavanja, već do veće slobode, štoviše do eksplozije mnoštva različitih gledišta na svijet. Tada je imao na umu lokalne radijske i TV postaje.

Njegova predviđanja potvrdila su se u sljedećem desetljeću neslućenim širenjem i dostupnošću interneta. Na njega danas svatko, uz minimalnu opremu, može stavljati tekst, sliku, zvuk ili živi prijenos uz pomoć kamerice koja košta manje od kilograma teletine. Internet više nitko ne može kontrolirati. Problem medijskog plasmana informacije više ne postoji. Gradu i svijetu možemo objaviti sve što želimo, besplatno i anonimno, zaobilazeći svaku cenzuru. Internet prima sve, od privatnih pornouradaka do Registra branitelja.

U svim dosadašnjim hrvatskim skandalima problematičan je bio način na koji je informacija pribavljena i ciljevi postavljanja na mrežu. Ni zagovornici objave Registra ne poriču da je riječ o kaznenom djelu te da je zabrinjavajuće da iz MORH-a mogu iscuriti važni dokumenti. Kršenje zakona pokušavaju opravdati višim društvenim interesom, pri čemu se pozivaju upravo na transparentnost. Olako zaboravljaju da je priča o transparentnosti besmislena ako se ne zalažemo da bude dosljedna i potpuna.

Tek tada svaki pojedini objavljeni sadržaj dobiva puni smisao. Zamislite da, prema idealu potpune transparentnosti, sve intimne snimke cjelokupnog čovječanstva dospiju na internet. U čemu bi onda bila skandaloznost snimki onih koje je javnost moralistički razapinjala? Na sličan je način Registar, koji se na žalost javnosti prezentira uglavnom kao popis potencijalnih uživatelja proračunskih sredstava, samo jedna proračunska i ratna stavka. Stoga su potpuno legitimni i zahtjevi za objavu imena aboliranih pripadnika agresorskih snaga, potom zapanjujućeg popisa 42.000 primatelja mirovina NOB-a, znatno malobrojnijih domobrana, pa bivših djelatnika Udbe, umirovljenih oficira JNA, dezertera…

Partikularna i selektivna transparentnost uvijek znači zamagljivanje cjeline – objavljujmo sve ili ništa. Ako svatko na svijetu može imati pristup ratnom putu branitelja iz Domovinskog rata, zašto ne bi mogao i vidjeti je li netko bio na Sutjesci ili Bleiburgu, na Drini ili u Jasenovcu, je li radio kao istražitelj na Golom otoku ili se nije odazvao vojnom pozivu u Zagrebu? Kakve bi posljedice dosljedno provedeno načelo transparentnosti moglo izazvati?

U optimističnom scenariju potpuna objava dovela bi do društvene katarze. Sve bi došlo na svoje mjesto i znali bismo puno više jedni o drugima. Kako je znanje uvijek bolje od neznanja, postali bismo bolji ljudi i sve bi odjednom u državi krenulo nabolje. Prema pesimističnom scenariju, kao što neki blogeri najavljuju, trgali bismo automobilske brisače lažnim braniteljima, palili poštanske sandučiće susjedima koji su kao petogodišnjaci bili u NOB-u, aboliranim unucima bi se oduživali mlateći njihove babe povratnice, a bivši udbaši ne bi više izlazili iz kuće bez oružane pratnje…

Realističan i izvjestan scenarij je da od svega toga neće biti ništa. Na koncu će se objaviti samo popis branitelja, a i s njim se neće dogoditi ništa spektakularno.

Javnost će se mjesecima baviti otkrivanjem bezočnih lažnjaka, zbrajanjem borbenih mjeseci rodbine i analiziranjem ratnog puta susjeda, što samo po sebi i ne bi bilo loše kad ne bi postojala bojazan da se cijeli cirkus izvodi kako bi se stavilo u drugi plan činjenicu da živimo u zemlji u kojoj je bivši potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva iz redova vladajuće stranke u pritvoru ili da preko američkih sudova doznajemo kako su dežurni moralisti iz redova današnje oporbe za kupnju vatrogasnih vozila svojedobno tražili veći mito nego Rusi.

Nino Raspudić