Nino Raspudić: Tko će se sutra sjećati pametnih egiptologa

Uza sav respekt prema Svjetskom skijaškom kupu i uza svu važnost spoznaje o postojanju sumnje da je Mišo Kovač veći dio honorara za nastupe dobivao iz crnog HDZ-ova fonda, dnevnik ozbiljne javne televizije ne bi trebao počinjati takvim vijestima u vrijeme dok se u Egiptu vjerojatno događa početak nepovratne promjene slike svijeta. Poremećeni kriteriji u našim medijima, kojima sporedne stvari poput sporta i tamburanja postaju prva vijest, a sudbonosni se svjetski događaji prate kao naknadna razonoda, samo su simptom dubljeg problema nepostojanja prave kritičke javnosti.

O Egiptu naši vanjskopolitički analitičari uglavnom papagajski ponavljaju isprazne frazetine zapadne diplomacije. Nekompetentni sveznadari s ekrana sipaju banalnosti ili potpune besmislice poput one kako Muslimansko bratstvo nije radikalno zato jer su njegove izjave zadnjih godina znatno umjerenije. Kao da bi netko tko priprema ozbiljne prevrate to megafonom najavljivao toliko glasno da preko treće, CNN-ovske ruke dođe do uha i jezika našeg analitičara. Stare mudrosti "da si šutio - ostao bi filozof", tj. ne bi ispao budala, mnogi se, nažalost, ne drže. Premda jednako kao i mi, obični smrtnici, ne mogu potpuno proniknuti u to što se događa - oni misle da znaju ili barem nastoje ostaviti dojam kako su upućeni.

Bilo da u Egiptu za godinu dana na vlasti bude islamistički režim, bilo da se formira liberalna demokracija, nitko se kod nas neće sjećati tko je što lani kategorički tvrdio. Kod nas ima još aktivnih analitičara koji su još početkom 1992. uvjeravali javnost kako rata u BiH neće biti jer to neće dopustiti Amerika. Spoj pretencioznosti i nekompetentnosti često smo susretali i kod zapadnih susjeda kada bi pisali o našim temama. Talijanski novinar i pisac Enzo Bettiza, "stručnjak za Istočnu Europu", inače rođeni Splićanin, u knjizi "Egzil", prevedenoj i hvaljenoj i kod nas, piše kako je Ivo Andrić rođen u "Travniku na Drini". Nije problem u tome što to piše čovjek koji je prvih osamnaest godina života proveo u Splitu, u istoj državi u kojoj su tada bili i Travnik i Drina.

Bruka je u tome što Bettiza daje sebi za pravo opsežno i odvažno donositi dubokoumne zaključke, a onda izvali takav biser. Razvikani "poznavatelji stanja u BiH" kod nas nisu daleko odmakli od novopečenih "egiptologa". Za posjeta tročlanog predsjedništva BiH Zagrebu, srpski član predsjedništva Radmanović govori kako Hrvati u BiH nisu ravnopravni, dok iza njega klima glavom Željko Komšić, simbol i aktivni krivac obespravljenosti naroda čije je predstavničko mjesto uzurpirao. Umjesto da je od službenog Zagreba tretiran kao persona non grata, Komšića se prima sa svim počastima i s njim se razgovara i o problemu hrvatske obespravljenosti!

Nakon tog ispraznog i za 97% Hrvata u BiH koji nisu glasovali za Komšića, mučnog posjeta, zagrebački politički tjednik na naslovnici donosi bombastičan naslov "Operacija Bosna", a u podnaslovu ističe: "iza zatvorenih vrata na Pantovčaku postignut konačni dogovor: ništa od trećeg entiteta, Hrvati će dobiti institucionalnu autonomiju i pravo veta". Tko je postigao dogovor?

Članovi predsjedništva BiH i predsjednik RH imaju vrlo ograničene ovlasti i ne mogu ni teoretski postići takav "konačni dogovor". Osim toga, tko je uime Hrvata u BiH odustao od trećeg entiteta? Željko Komšić? I pita li se njih išta u tome? Nakon takvog senzacionalističkog naklapanja slijedi kolumna u kojoj autorica umjesto službenog naziva države Bosne i Hercegovine ili kratice BiH dosljedno piše "Bosna". Ta vrsta uvredljive kolokvijalnosti pokazatelj je ispraznog, nadmenog stava neznalica koji kopiraju kolonijalno pojednostavljen govor predstavnika međunarodne zajednice, praveći se da ih od Velike Kladuše ne dijeli stotinjak, već američkih 10.000 kilometara.

nino raspudić