Nino Raspudić: Studentska blokada kao ponavljanje lošeg vica

O tome sam razmišljao u utorak stojeći pred okupiranom dvoranom I., u kojoj sam trebao držati predavanje iz talijanske književnosti studentima prve godine. Premda je većina upisanih na kolegij došla na nastavu, nije nam bilo suđeno govoriti o Decameronu.

U dvorani je sjedio nepoznati student-bloker koji je, mašući plenumskim biltenom, pokušavao uvjeriti prisutnu većinu studenata koji su željeli nastavu da su oni zapravo manjina na vlastitom predavanju, a on jedan, iako nije s našeg odsjeka, prava većina, te budući da je on plenumom posvećeni i pomazani predstavnik duha studentskoga, kao takav neće dopustiti održavanje nastave te će zvati pojačanje. Addio, Boccaccio! Težak udarac kapitalizmu, meni kao njegovu ljutom čuvaru i mojim studentima koji još ne razumiju da nas “revolucionari” maltretiraju za naše dobro…

Poput proljetne blokade, i ova jesenska je puka kopija zapadnog trenda koja ne vodi računa o kontekstu pa ispada kao Rihannina frizura na Seki Aleksić.

Jer udar na hrvatskog profesora golju, kao jedini subverzivni čin ove “revolucije”, nije isto što i blokada dobro plaćenog francuskog ili njemačkog sveučilišnog “baruna”. Ponovno se ista agresivna i organizirana studentska manjina dokopala ključeva i, uz pratnju TV kamera, krenula je herojski osvajati nebranjene dvorane vičući: “Besplatno školstvo!”

Kamera potom snima zbunjenu, poniženu profesoricu i pokunjene kolege koji napuštaju dvoranu. To se poslije prezentira kao “udar na strukture vlasti” i početak rušenja liberalnog kapitalizma. Nakon što su protjerani čuvari poretka, kreće ciklus “alternativnih predavanja”, koja su proljetos većinom držali ljudi s “nevladine scene”, paradoksalno, uglavnom znatno bolje plaćeni od sveučilišnih profesora. Izgleda da će se i ovaj put subverzivni učinak cijele studentske “revolucije” svesti na lupanje po vratima svojim profesorima, urlikanje i ometanje nastave.

Posljedice za “strukture vlasti” jednake su onima koje bi na kapitalističke vlasnike lanaca supermarketa ostavila revolucija koja bi se ograničila na maltretiranje blagajnica. Vlast na Filozofskom opet je preuzeo plenum. Pitanje legitimiteta tog samoproglašenog fakultetskog gospodara srž je cijele problematike studentske blokade.

Na plenum može doći bilo tko izvan fakulteta i odlučivati o sudbini profesora i većine studenata. No ako se plenumaši zalažu za izravnu demokraciju, zašto ne puste da studenti na svojim kolegijima sami odlučuju o njihovoj blokadi, već im se oni nameću kao avangarda studentske klase? Kako se mogu pozivati na izravnu demokraciju, a istovremeno se predstavljati kao prosvijećena elita koja osuđuje tromu većinu i donosi odluke u njeno ime?

Jednostrano konstituiran plenum nameće se kao ekskluzivno i posvećeno mjesto donošenja odluka, koje jedino samo sebe može dokinuti, tj. neistomišljenici mu mogu eventualno osporiti legitimitet samo tako da mu ga najprije daju dolaskom na njega. On je stoga svojevrsna legitimitetska crna rupa.

Očita je i proceduralna manipulacija plenumom – ispod izravnodemokratske iluzije uvijek je manja organizirana skupina ta koja određuje i usmjerava njegov rad.

Sve i da je njen cilj neupitan (a nije) i da je doista vrijedan maltretiranja većine kolega, kršenja prava na rad svojih profesora i gaženje njihova dostojanstva, pitanje je hoće li tim žrtvovanjem drugih, koje nisu ni pitali žele li biti žrtvovani, taj cilj i ostvariti?

Proljetos se pokazalo da blokada nastave nije dovoljan mehanizam pritiska na Vladu, koja jednostavno nije potresena činjenicom de se na Filozofskom ne održava nastava.

Kad je riječ o ciljevima za koje se zalagala, blokada se pokazala kao neučinkovita i nekorisna, pa čemu onda repriza? Okupatori odgovaraju da je riječ o dugoročnoj borbi i da sve to rade za našu djecu i unuke. Ako ih želite zamoliti: “Nemojte nam više, molimo vas, preko naših leđa braniti djecu, a pogotovo unuke” – i za to morate doći na plenum…

Nino Raspudić