Nino Raspudić: Što nam znače mrtvi ljudi u Kirgistanu?

U njemu bi valjda i brige i radosti trebale bivati zajedničke. I doista, iz godine u godinu dobivamo sve više informacija o događajima u svijetu, no one su izrazito neravnomjerno raspoređene.

O najvećem dijelu, kojeg “Zapad” oholo naziva zemljama “Trećeg svijeta” dobivamo vijesti samo kada se radi o velikim jadima – ratovima, prirodnim katastrofama, velikim nesrećama. Iz “Prvog svijeta” zasipaju nas neusporedivo brojnije vijesti, većinom o posvemašnjim banalnostima. Nije nas mimoišlo ni ispadanje bradavice britanske pop- pjevačice ni maratonsko suđenje Simpsonu, zvijezdi u bejzbolu, u nas marginalnom sportu, o kojem su naši mediji svojedobno kolonijalno udvornički informirali pa smo počeli brinuti brigu i o tuđim legendama.

Zemlje Drugoga i Trećega svijeta postaju svjetska vijest samo kad nagrabuse, kao što smo i sami bili u prvoj polovici devedesetih. Dok su u nas ginuli ljudi i razarali se njihovi domovi, često se čulo pitanje kako je moguće da svijet o tome šuti, zaboravljajući da se i na nas u pogledu dalekih ratova oduvijek mogla primijeniti izreka kako tuđa kost ne boli. Prošlog tjedna, gotovo istodobno, započeli su krvavi sukobi Kirgiza i Uzbeka u Kirgistanu i nogometni SP u JAR-u.

O događajima u kojima ne sudjelujemo, naši mediji izvještavaju redovito, no o jednom obilno, iscrpno i angažirano, a o drugom šturo, usputno prenoseći strane agencije. Cinici kažu – Mundijal je jednom u četiri godine, a u svijetu se ratuje svaki dan pa to i nije neka vijest. Istina je i da bi čovjeku srce odavno prepuklo kada bi emocionalno do kraja proživljavao svačiju bol, jer otkako je svijeta, nije bilo dana bez ratova i krvavih obračuna. Prije mjesec dana, boraveći na kratkoj stipendiji u Berlinu, stekao sam prijatelja, mladog Uzbekistanca iz Kirgistana, Tolkuna Umaralieva, jednog od najutjecajnijih blogera središnje Azije.

Dvadesetak dana poslije, u njegovoj zemlji počeo je rat, a ja sam shvatio da sam, uz prijatelja, stekao i jednu brigu više. Strahote koje ljudi proživljavaju na jugu Kirgistana, a koje bi me se da nisam upoznao Tolkuna, žalosno malo ticale, sad postaju bolno bliske. Nisu više anonimne već imaju lice prijatelja. Umjesto da nadahnuto poput svojedobno Bore Čorbe ustanovim “Boli me dupe za Irak i Iran/oni se kokaju, a ja sam miran“, provodim vrijeme prateći vijesti i Tolkunove postove i razmišljam kako su ljudi, uključujući i mene, beznadno ravnodušni za daleke ratove, nesvjesni da stradaju bezbrojni ljudi koji bi nam, da smo ih imali priliku upoznati, bili poput braće i sestara.

Prevodeći bez mozga izvještaje zapadnih agencija, i naši mediji govore o “eskalaciji nasilja“ u Kirgistanu, kao da postoji neko posebno nasilje duboko zakopano u utrobi barbarskih zemalja e da bi odjednom, kao vulkan izbilo na površinu. I o našem se ratu na Zapadu često govorilo kao o atavističkom nasilju divljih balkanskih plemena. No svako kolektivno “nasilje“ ima uzroke i racionalne ciljeve zbog kojih su sukobi pokrenuti. Što možemo učiniti za Kirgistan i Uzbeke osim individualne humanitarne pomoći? Pozvati našeg ministra vanjskih poslova da učini sve kako bi pomogao zaustavljanju rata u zemlji u kojoj i SAD i Rusija imaju vojne baze?

U međuvremenu se tamo događa sve čemu smo i sami nedavno svjedočili – masovna ubojstva, palež kuća, naoružane bande koje teroriziraju stanovništvo krivog etničkog porijekla, neuspješni apeli međunarodnoj zajednici, izbjegličke kolone koje lutaju uz granicu dok profesionalni humanitarci i “miritelji” već trljaju ruke radi otvaranja novog tržišta. Licemjerno bi bilo osuđivati golemu većinu svjetskog stanovništva kojem su ovih dana vuvuzele veći problem nego tragedija stotine tisuća ljudi u dalekoj zemlji jer je to oduvijek bilo tako i vjerojatno će, unatoč floskulama o globalnom selu, tako i ostati.

Veliki talijanski pjesnik Eugenio Montale u potresnoj pjesmi Konac 1968. opisuje novogodišnje slavlje na planetu i gorko zaključuje: Za par sati bit će noć i godina/ će se okončati uz prasak pjenušavca/ i petardi. Možda i bombi ili čega goreg,/ ali ne tu gdje jesam. Ako netko umre/ nije važno nikome, samo da je/ nepoznat i dalek.

Nino Raspudić