Nino Raspudić: Šerbedžija u Sarajevo – File iz Sarajeva…

Iz njih na mikrorazini pokušavaju iščitati i shvatiti kamo pokazuje prst sudbine, tj. ono što racionalno ne mogu do kraja proniknuti i ukalkulirati.

Jedan Mostarac čiji se sav poduzetnički duh zadnjih godina kanalizirao u proricanje ishoda u slovačkom nogometu, finskom hokeju i turskoj košarci uvjeren je da mu je jedan bivši školski kolega "ne-zar", tj. da mu donosi tešku nesreću i ako ga zorom na putu do kladionice sretne, da sigurno gubi. Znao je tako nakon buđenja, doručka, kave i proučavanja "knjiga", kako zovu biltene sportske kladionice, izaći na ulicu i brzo kročiti prema kladionici, ne osvrćući se kako slučajno ne bi ugledao svoga zlotvora. No, ako bi ga ipak ugledao, smatrao je da mu je dan na startu uništen. Odmah bi se vratio doma, svukao, obukao pidžamu, zamračio sobu, legao u krevet i onda nakon pet minuta opet ustao i ponovio cijelu proceduru, nadajući se da na putu do kladionice neće susreti zlogukog kolegu.

piše: Nino Raspudić l nezavisne.com

Sličan poriv da se vratim u krevet i pokušam dan započeti nanovo osjetio sam prije nekoliko dana kada se u tužnim ostacima sarajevskog prosvjeda, među nekoliko desetina očajnih ljudi koji još vjeruju u očito propalu priču, ukazao Rade Šerbedžija i dao im potporu uz par patetičnih, ispraznih glumačkih fraza. Rade kao zloguka ptica svako dvadesetak godina sleti i šupljači u Sarajevu, no vrlo brzo i odleprša. Opet je tu i Goran Milić. Tu su i Titove slike i priča o raji koja je izašla na ulice i prevladala nacionalne podjele. Čudi samo da se nitko nije opet sjetio održati veliki koncert progresivnih bendova od Vardara do Triglava kao potporu narodnoj revoluciji.

Istovremeni dolazak Štefana Filea, povjerenika Europske komisije za proširenje, i njegov besmisleni razgovor s predstavnicima sedam najutjecajnijih stranaka u BiH, koji očekivano nije donio nikakav rezultat, dodatno je povećao osjećaj beznađa. Insistiranje na implementaciji presude "Sejdić i Finci", kao preduvjet za početak pristupnih pregovora s EU, sve više se pokazuju kao prekrupan zalogaj koji je svjesno gurnut zemlji za koju je jasno da ga ne može progutati. Visoki demokratski standard koji je trebao biti kruna institucionalnih reformi, i završetak demokratizacije i harmonizacije društva, stavljen je na sam početak tog puta, unatoč tome što Sejdić i Finci ne bi mogli biti kandidirani kao "ostali" ni u nekim zemljama EU kao što su Belgija ili talijanska pokrajina Južni Tirol.

Licemjerno je da EU kao uvjet BiH, koja se klima na krhkim institucionalnim temeljima, postavlja nešto što ni sama, u vlastitoj kući, nije do kraja zadovoljila. Pitanje implementacije presude "Sejdić i Finci" je otvorilo Pandorinu kutiju jer je definitivno stavilo na dnevni red i "hrvatsko pitanje", budući da nitko više nije toliko naivan da formalnim rješavanjem pitanja kandidature "ostalih" praktično otvara mogućnost Bošnjacima da, pored svojih i hrvatskih, sada biraju i predstavnike "ostalih". Jasno je da bez rješavanja hrvatskog pitanja nema ni implementacije presude europskog suda o mogućnosti kandidiranja ostalih. Treći gorući problem, pored implementacije presude "Sejdić i Finci" i rješenje hrvatskog pitanja, tj. osiguranja da Hrvati sami biraju svoje političke predstavnike je preskupa administracija unutar Federacije BiH, tj. činjenica da 10 kantona, 100 ministarstava i sva prateća administracija predstavljaju prevelik teret za ionako tanak proračun. Najjednostavnija solucija koja rješava sva tri navedena problema je reorganiziranje Federacije u dva, teritorijalno diskontinuirana kantona, jedan s bošnjačkom i jedan s hrvatskom većinom.

Umjesto 100 ministarstava na kantonalnoj razini u Federaciji bi ih ostalo 20, tj. administracija bi se smanjila za čak 80%, hrvatsko pitanje bi bilo riješeno jer bi se jedan član Predsjedništva, bez obzira na nacionalnu pripadnost, birao iz kantona s hrvatskom većinom, a sličan model bi se mogao primijeniti i na ostale razine vlasti. Preustrojem Federacije u dva velekantona riješio bi se i problem presude "Sejdić i Finci" jer bi se svi morali kandidirati, tj. predstavnici većinskog hrvatskog kantona ne bi morali biti etnički Hrvati ili bošnjačkog Bošnjaci. Uzevši u obzir recentnu rezoluciju Europskog parlamenta koja govori o potrebi federalizacije BiH i, uz separatizam, prvi puta na toj razini osuđuje i sarajevski unitarizam, ovakva reorganizacija Federacije koja rješava tri goruća problema na putu prema EU integracijama je najrealniji scenarij ukoliko se krene konstruktivnim putem.

No, problem je što takvu soluciju trenutno ne može progutati bošnjačko-bosansko-građanska javnost, godinama uljuljkivana unitarističkim bajkama. Već je više puta od Daytona do danas viđen scenarij u kojem oporbena bošnjačka stranka optužuje trenutno vladajuću za izdaju ako pristane na bilo kakav kompromis sa preostale dvije strane u BiH, koji bi značio odustajanje od maksimalističkih snova, koje im je, nažalost, donedavno podgrijavala i međunarodna zajednica. Unitaristička tlapnja, kao bošnjačka taktička platforma, je završena priča i to je bošnjačkoj političkoj eliti očito jasno. No, problem s kojim se danas susreću je kako "ispuhati" nerealna očekivanja vlastitih birača da će preglasavanjem Hrvata trajno poklopiti Federaciju, a potencijalno kasnije i cijelu BiH. Nastavak ovakvog mrcvarenja i providnih "građanskih" finti vodi produbljivanju jaza između tri podijeljena društva i dugoročno prema daljem propadanju i konačnoj disoluciji zemlje čim prestane vanjski interes za njenim održavanjem.

Suprotan proces može započeti samo reorganiziranjem Federacije i otvaranjem reformi kojima bi započeo pristupni put k EU, nesavršenoj i problematičnoj, ali za ovakvu BiH jednim širim okvirom koji bi jamčio kakvu-takvu stabilnost i šansu za razvoj. To ne može donijeti Štefan File, već samo kompromis unutar BiH, pri čemu je trenutno najveća odgovornost na bošnjačkoj političkoj eliti. Bez takvog iskoraka BiH će ostati osuđena da poput onih nesretnika iz kladionice iz dana u dan životari trošeći zadnje resurse u nadi da će joj neko čudo sudbine preko noći riješiti probleme. U međuvremenu joj Šerbedžije šerbete, poetizirajući tuđu muku.