Nino Raspudić: Prežderavanje 
lošim vijestima

Nakon više neuspjelih pokušaja da je umilostivi i nagovori da barem jednom propusti dnevnik jer je na drugom košarka, odlučio se na zanimljiv pokus. Jedne je večeri snimio dnevnik.

Sutradan, u 19.29 baba je naredila prebacivanje na prvi, poslušno je ustao i uključio video. Angažirano kao i uvijek, odgledala je dnevnik proklinjući njihove i hvaleći naše, ne zapažajući da gleda jučerašnje vijesti. Isto se ponovilo sutradan. Unukovu neslanu šalu otkrila je poslije jedanaestog gledanja istog dnevnika. Postalo joj je sumnjivo što danima promašuju vremensku prognozu…

Zanemarivši staračku demenciju, anegdota je poučna jer govori kako prosječan dnevni informacijski paket, bilo da ga primamo preko TV dnevnika, novina ili internetskog portala, funkcionira poput trivijalne književnosti ili sapunica. Nudi nam se u osnovi ista priča, a variraju likovi i ambijenti. U posljednje je vrijeme to red ispunjavanja zahtjeva EU u koji tek što nismo ušli, red dnevnopolitičkog prepucavanja uvijek istih likova i njihovih klonova, pa depresivne posljedice ekonomske krize. Slijedi malo prirodnih katastrofa iz svijeta, da bi se prešlo na domaću crnu kroniku s pljačkom kladionice, vožnjom u krivom smjeru na autocesti i premlaćivanjem maloljetnika.

Otkako je svijeta, ljudi su se informirali. No ranije su mediji, koji su se svodili na usmenu predaju i ponešto pismene, bili vrlo ograničena dometa. Sigurno znamo to da su naši preci brinuli svoju brigu i slušali o stvarima koje su ih se neposredno ticale. Nisu imali pojma o potresu o Čileu, oluji u Francuskoj, požaru u Indiji, incestuoznom zločinu u Austriji ili aktivnostima nekrofila u Japanu. Danas svatko, svjesno ili ne, brine brigu cijeloga svijeta. Broj informacija koje svakodnevno upijamo neprestano raste. Istu, uglavnom lošu vijest, dnevno u prosjeku primimo desetak puta – čujemo je više puta na radiju, na dva-tri TV kanala, u nekoliko novina koje prelistamo u kafiću i na nekoliko internetskih portala koje redovito posjećujemo.

Ako u jednom danu petnaest puta doznamo npr. da je jedan dječak brutalno pretučen, idemo na počinak pod dojmom da živimo u gradu u kojem je, stradalo ako ne baš petnaest a ono barem 7-8 djece. Kad bismo, nakon jednog informativnog dana globalnih briga s punom ljudskom solidarnošću proživjeli svu bol kojom smo bombardirani, prepuklo bi nam srce ili bismo, ako smo iznimno čvrsti, potonuli u kroničnu depresiju. Treće, najčešće rješenje, zapadanje je u moralnu otupjelost. Usisavajući pod ili jedući juhu, čuli smo broj mrtvih u Čileu i vidjeli izobličeno lice pretučena dječaka, površno i kratko suosjećali i to je to. Inflacija vijesti o tuđoj boli uzrokuje devalvaciju suosjećanja. Učimo se tome da nas nesreća drugih previše ne dira.

Otupjeli zbog bombardiranja bolom onih koji su daleko i kojima ne možemo izravno pomoći, otupljujemo i za bližnje kojima smo potrebni. Vjerojatno zato deseci ljudi na zagrebačkom Cvjetnom trgu prolaze pokraj okrvavljena čovjeka na tlu a da se i ne osvrnu, ili u autobusu ne uočavaju krvavog dječaka kojeg maltretiraju vršnjaci.

Kako se zaštititi od lavine loših vijesti, a sačuvati dušu? Za početak bismo mogli pokušati smanjiti izloženost istim ili nepotrebnim informacijama, a i pošto se prime, probaviti ih jednostavnim pitanjem – zašto se ovo mene tiče? S informacijama je danas kao s hranom. Uzimamo je previše i jednolično.

Život nije samo crna kronika – nitko nas ne informira kad dobro rodi žito u Africi niti nam pokazuju fotografije stotinu slatkih beba rođenih u jednom danu u Haitiju. Kažu – to nije vijest, ljudi se stalno rađaju. Ali ljudi stalno i umiru i pate. Treba biti informiran i globalno, ali to ne smije biti prepreka da se ne vidi ono što nam je pred nosom i za što smo izravno moralno odgovorni.

Nino Raspudić