Nino Raspudić: Oluja nad Ivom i Borisom

Premda sam se iz nekoliko posjeta Beogradu posljednjih godina uvjerio u legendarnu srbijansku gostoljubivost i srdačnost, pa ne nastupam kao neobaviješteni i zbunjeni Japanac kad ga u Napulju ispipa i izljubi Talijan, smatram da je ono što se događalo prelazilo granice dobra ukusa.

Od večere na Kalemegdanu na kojoj je Boris Tadić odmah za Ivu, kako zove hrvatskog predsjednika, naručio “Velu Luku” i još nekoliko dalmatinskih pjesama te na kraju i sam zapjevao, preko drugarskog priznanja da Josipović bolje igra nogomet, pa do ulizivanja nakon Josipovićeva pada u Subotici kada je Tadić izjavio: „Moram priznati da sam oduševljen njegovom fizičkom spremom. Ovo neki mlitavac ne bi mogao izdržati.“ Neformalnost, ležernost i pajdaški odnos Tadića i Josipovića bio bi opravdan kada bi takav štimung nastao kao prirodna derivacija skladnih odnosa zemalja koje su tom prigodom službeno predstavljali. Priča je, na žalost, drugačija.

„Kako je naglo zahladnjelo“, rekao bi u pjesmi Približavanje oluje pokojni Slavko Mihalić… I u ovom slučaju, s približavanjem obljetnice Oluje, veliko drugarstvo Borisa i Ive pokazalo se kao farsa.

Tadić je početkom tjedna primio predstavnike Udruženja obitelji nestalih i poginulih u Hrvatskoj i tom prigodom akciju Oluja ocijenio kao zločin koji se nikada ne smije zaboraviti. Da je Tadić tom prigodom govorio o zločinima unutar Oluje i potrebi njihova sankcioniranja, ni po jada, ali nazivati akciju u cjelini zločinačkom uz poziv na vječno pamćenje, u najmanju ruku znači nepristajanje na Hrvatsku kao suverenu državu u njezinim međunarodno priznatim granicama.

Nije dugo trebalo čekati Josipovićev odgovor. Istaknuo je kako je Oluja legalna i legitimna vojno-redarstvena akcija u kojoj je Hrvatska oslobodila svoj okupirani teritorij. Dodao je i kako branitelji, sudionici Oluje, zaslužuju naše priznanje i poštovanje te da se s ponosom i poštovanjem sjećamo se te akcije.

Ukratko, iz perspektive frenda Borisa – podržava i slavi zločin! Budući da nije riječ o tome da jedan navija za Inter, drugi za Milan pa se ne slažu oko dosuđenog jedanaesterca, već o temeljima hrvatske države, postavlja se pitanje gdje se uopće može otvoriti prostor dijaloga između hrvatskog slavlja i srpske tuge?

Sa srpske strane u stvarnom, a ne samo formalnom priznavanju hrvatske države, a s naše, prije svega, u razvijanju senzibiliteta za sve žrtve i dodatnom naporu za popravljanje životnih uvjeta na nekad okupiranim područjima, ali ne na tragu profesionalnih boraca za tuđa prava koji tu tragediju i financijski i politički odavno dobro trže, pri čemu često ostavljaju dojam kako im je miniranje Oluje važnije od pomoći srpskoj manjini, a ni onih koji žele obnoviti kontekst koji je do nje i doveo, poput Save Štrpca koji, u iščekivanju presude hrvatskim generalima, sada zaziva plan Z4. Intimiziranje dvojice predsjednika ovako dovodi u nedoumicu. Bilo bi bolje da su Tadić i Josipović namrgođeni sjedili za pregovaračkim stolom i kvalitetno pregovarali o konkretnim problemima kako bi se okončali razlozi neprijateljstva i gradile osnove za budući dobrosusjedski odnos, umjesto što su Ivo i Boris nasmiješeni glumili savršene drugare, ali samo do kraja srpnja.

Ovako, još uvijek traje gorak osjećaj stanja koje je još 1996. u dojmljivoj poemi “Ćeraćemo se” opisao Matija Bećković, inače prijatelj i suborac iz SANU Borisova oca Ljubomira Tadića:

“Ćeraćemo se još/ Jednako ćerati/ To da smo načisto/ Nema šta da krijemo…/ Neka niko ne misli da nećemo/ Poštenije je reći da hoćemo/ Pa da se otvoreno ćeramo/ Kad se već ćeramo…/ I da jasno kažemo/ Ćeraćemo se još/ Nego da upredamo i obećavamo/ Kako više nećemo…/ A svak zna da hoćemo/ Pa da ispadne/ Neka što smo se ćerali/ Nego smo još i slagali/ I u laž ućerani…”

Nino Raspudić