Nino Raspudić: Od Gotovine do veresije

Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, matica hrvatska, Livno, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, kolumna, Nino Raspudić, Tomislav Karamarko, josip manolić, Nino Raspudić, Nino Raspudić

Koncem osamdesetih godina njegov je rođak iz rodnog kraja došao raditi u Austriju pa mu je trebalo prevesti neke dokumente.

Marijev otac doznao je da u obližnjem Innsbrucku živi Hrvat, ovlašteni sudski tumač pa su, čim su nabavili adresu, krenuli pronaći ga. Mario, u to vrijeme tinejdžer, pošao je s njima, kako kaže, silno znatiželjan i sav sretan što će napokon u Austriji upoznati i jednog hrvatskog intelektualca jer su svi „naši“ koje je do tada poznavao bili čestiti bauštelci ili konobari. Bilo je to vrijeme buđenja hrvatstva pa se nadao da će s tim gospodinom, našim čovjekom i intelektualcem, imati priliku porazgovarati o stanju nacije i čuti njegova predviđanja za blisku budućnost. Nakon što su dugo tražili kuću, pronašli su je u kvartu koji mu se tada učinio neviđeno elitnim.

Došli su do ulaznih vrata i pozvonili. Otvorio im je Ivo Sanader, čovjek kojeg su tražili. Kad je čuo što hoće, uveo je samo rođaka koji je trebao prijevod, a Mariju i ocu zatvorio vrata pred nosom i ne pozvavši ih u kuću. Dok se sa zbunjenim ocem usred siječnja smrzavao pred vratima čekajući rodijaka, koji se pojavio nakon petnaest minuta s nekoliko prevedenih rečenica i lakši za tisuću šilinga, shvatio je da se domoljublje i osjećaj solidarnosti i gostoprimstva razlikuju od čovjeka do čovjeka.

Poenta ove istinite epizode nije u opanjkavanju osobe koja u našoj javnosti već godinu dana služi za političko cipelarenje, i to ponajviše onima koje je sam svojedobno stvorio, već u pokušaju razumijevanja stanja hladnog tuša cijele nacije koja podsjeća na promrzlog dječaka s vjerom u „našeg čovjeka“, koji u čudu gleda zalupljena vrata. Nevjerojatno je da je jedino što Ivo Sanader u ovom trenutku može poručiti otrcana fraza – „psi laju, karavane prolaze“.

U trenutku u kojem se nacija čini posve rastočena i kada ne postoji ni minimum horizontalne solidarnosti, pa ni pred izglednim ekonomskim slomom nije moguće provesti bilo kakve rezove jer nijedna društvena skupina jednostavno ne vjeruje da Vlada čini nešto radi općeg interesa, već s pravom sumnja da bi njihova eventualna žrtva služila očuvanju privilegija nekih drugih.

U trenutku u kojem se temelj države i sam njezin smisao svode na zločinački pothvat, u farsi od suđenja, od kojeg je u tri godine nacionalna televizija prenosila samo završno obraćanje, a nazovi ozbiljni mediji izvještavali neusporedivo manje nego o dupetu Kim Kardashan ili Mandžukićevu transferu, možda se najveći zaslužnik za takvo stanje u Austriji pravi blesav.

Tko su psi o kojima govori Sanader i kuda prolaze karavane? Jesu li to i karavane sna o suverenosti jednog povijesnog naroda? Kakav će biti ishod suđenja? Što znači za Hrvatsku povratak Ante Gotovine za Božić kao slobodnog čovjeka, a što osuda na 27 godina, uz politički dalekosežnu odluku suda? Tko će dogodine biti iza rešetaka, a tko pred zalupljenim vratima EU?

O dezorijentiranosti hrvatske političke elite možda najbolje svjedoči pogled unatrag, u arhivu novinske agencije Haaškog suda Sense Tribunal, koja je prije osam godina pisala: “Hrvatska se trenutno nalazi u situaciji da joj general Gotovina pravi veresiju u daljim pregovorima s Europskom unijom i NATO, jer je zvanični stav Europske unije, kao i nekoliko pojedinačnih članica, da progresa u pregovorima neće biti sve dok jedan od najtraženijih optuženika ne bude pred Haškim tribunalom.“

Isti izvor, u perspektivi „rješenja“ problema s Gotovinom tvrdio je ovo: “Hrvatska je ranije utvrdila nacionalnu strategiju euro-atlantskih integracija, po kojoj se punopravno članstvo u EU očekuje najkasnije 2007. godine, zajedno s Rumunjskom i Bugarskom.“ Što bi Sanader rekao – psi laju, karavane prolaze..

Nino Raspudić