Nino Raspudić: Može li se u EU europski?

Zamislite da ste, spremajući se za koncert na otvorenom, upitali dvoje prijatelja, koji su gledali istu vremensku prognozu, kakvo će sutra biti vrijeme. Jedan vam odgovori kako će biti divan, sunčan dan, najljepši ove godine, a drugi vam priopći kako prognoza baš i nije najbolja te da bi se mogao dogoditi i tragičan scenarij proloma oblaka u večernjim satima. Što biste mogli zaključiti? Ili je sinoptičar govorio posve neodređeno, zakukuljeno, dvosmisleno pa je omogućio tako različita tumačenja, ili u vašem društvu ne postoji suglasje oko osnovnih pojmova kao što su lijepo i loše vrijeme, sunce i pljusak, ili vas netko od to dvoje vuče za nos.

Reakcije najviših hrvatskih dužnosnika na prošlotjedno Izvješće Europske komisije o napretku zemalja kandidata za pridruživanje EU izgledale su upravo tako. Predsjednik Josipović komentirao je da je nepovoljno za Hrvatsku što se u Izvješću još ne spominju nikakvi datumi. Dodao je kako „ovu zadnju dionicu moramo odraditi maksimalno koncentrirani" te kako bi „bila tragedija kad bismo, poslije dugog puta, propustili rokove i kad ne bismo ušli u EU najkasnije 1. siječnja 2013." Dapače, naveo je i cijenu tog propuštanja od milijardu i 200 milijuna eura, ne navodeći otkud takav izračun.

Za razliku od njega, premijerka Kosor nastupa kao da je čitala neki drugi tekst. Nakon sastanka sa šefom Delegacije EU u Hrvatskoj zadovoljno je ustvrdila kako je posljednje izvješće o napretku Hrvatske najbolje do sada.

O čemu to svjedoči? Prvo, riječ je o netransparentnu procesu u kojem nisu jasno definirana pravila igre i nema dosljednih kriterija pa zemlje kandidati ili potencijalni kandidati nikada do kraja ne znaju na čemu su. Znakovito je da način na koji se tretiraju zemlje koje žele pristupiti EU posve odudara od proklamiranih europskih vrijednosti na kojima se Unija navodno temelji i zbog kojih kandidati i žele ući u nju. Dvostruka mjerila, netransparentnost, arbitrarnost i nedosljednost velikog europskog brata cijelo vrijeme prate i hrvatski kandidatski put. Kao što su svećenici u Delfima objašnjavali Pitijine nepovezane iskaze, tako nakon objavljivanja Izvješća europski povjerenik za proširenje Štefan Füle donekle tumači stav Europske komisije o napretku Hrvatske, ovaj put tako da će ona u prvom tromjesečju 2011. izvijestiti o tome je li Hrvatska ispunila njihova mjerila. Rečeno jezikom naše političke elite, „odradila domaće zadaće".

Drugo, unatoč tome što sve naše važne političke stranke ulazak u EU vide kao primaran nacionalni interes, među njima ne postoji ni elementaran konsenzus o tom procesu već se on cijelo vrijeme koristi za dnevnopolitičke bodove (u smislu: evo pohvaljeni smo zahvaljujući radu naše vlade, ili - nismo dobili datum zbog nesposobnosti vlade). No čak i ako bi se preostala poglavlja zatvorila na vrijeme i izbjegla „tragedija", nakon ZERP-a, Gotovine, slovenske ucjene i svih drugih ustupaka, još su mogući hladni tuševi u završnici. Geert Wilders, predsjednik nizozemske Partije slobode (PVV), o čijoj potpori ovisi tamošnja vlada, u intervjuu za Der Spiegel prije nekoliko dana izjavio je kako njegova stranka odbacuje svako proširenje EU, pa tako i na Hrvatsku.

Treće, politička elita u RH ne samo što ne potiče kvalitetnu i tolerantnu javnu raspravu o ulasku u EU nego se stječe dojam i da je prigušuje, pokazujući nepovjerenje prema vlastitim građanima i njihovoj zrelosti da na referendumu donesu pravilnu odluku. Time dodatno jača euroskepticizam koji se odnedavna počeo artikulirati i kroz prve organizirane inicijative.

Odluku o (ne)ulasku u EU bilo bi poželjno donijeti europski, znači transparentno i argumentirano, uz opsežnu i kvalitetnu javnu rasprave nakon koje će birači moći odvagati prednosti i mane ulaska te glasovati racionalno i odgovorno. Jasno, ako se poglavlja ikada zatvore ili ako neki Geert ne odluči drukčije.

Nino Raspudić