Nino Raspudić: Mijenjaju se glumci, ali priča je uglavnom ista

Gorka mudrost sadržana u narodnim poslovicama svjedoči o tome da pod kapom nebeskom, prije svega u politici, ima vrlo malo ili nimalo bitno novoga. Mijenjaju se glavni glumci, ali priča je uglavnom uvijek ista. I u vezi s neuspjelim Sanaderovim povratkom riječ je o situaciji koja je već toliko puta viđena u povijesti, književnosti, filmu, narodnoj poslovici i drugdje, da prelazi u klišej.

Mehanizmi moći imaju neumoljivu logiku u kojoj svaki pojedini kotač, pa i onaj glavni zamašnjak, u jednom trenutku postaje zamjenjiv, pogotovu onda kad iskače iz sustava. U komunizmu se za važnog druga koji bi došao u nemilost, pa bi bio ne samo smijenjen sa svih funkcija i isključen iz majčice partije već i iz javnosti, govorilo da je „zglajzao“. Dramatičnost zglajzavanja krila se u brzini kojom je političar s društvenog vrha dolazio na marginu. On koji je do jučer vedrio i oblačio, odjednom je postajao predmet prijezira, osude, iživljavanja. Gomila ulizica koje je okupljao oko sebe i politički i društveno promovirao, preko noći bi mu okretala leđa. Kao da je pošto je zglajzao postao i kužan, i fizički ga se izbjegavalo u širokom luku. Najviše bi ga se klonili oni koji su mu nekada bili najbliži, u strahu da se ne pomisli kako su na njegovoj strani pa da stoga i sami ne „zglajzaju“.

Pošto je nekadašnji moćnik bio izbrisan iz partije, uslijedilo bi njegovo brisanje iz službene povijesti te partijskog i društvenog sjećanja. Imena su se brisala iz dokumenata, a likovi su se uklanjali s fotografija koje su obilježavale velike povijesne trenutke koji su se dogodili prije nego što je drug zglajzao. U Jugoslaviji su brojni takvi primjeri, među kojima je najpoznatiji onaj Milovana Đilasa, no neusporedivo ih je više bilo u SSSR-u. Oko Staljina ih je, od Trockog nadalje, bilo toliko da bi na nekim fotografijama punim ljudi na kraju ostalo njih manje od polovice. Događale su se i bizarne omaške pa bi, poslije traljava retuširanja, na fotografijama znao ostati višak nogu, ili neke ruke iznad kojih nema tijela i glave… Nakon prvog čina desanaderizacije slijedi drugi. Izbrisati Sanadera iz sjećanja i identiteta HDZ-a nije lako, jer on ga je cijelo desetljeće oblikovao ovakvim kakav je danas. Počevši od načina na koji je došao na čelo stranke – kombinacijom pritisaka i izborne krađe, što je poslije,, kad je i sam zglajzao, priznao njezin izvršitelj Branimir Glavaš, preko stila kojim ju je vodio pa sve do načina na koji je otišao ili na koji se pokušao vratiti. Kako je došao tako je i otišao. Autoritarno vođenje stranke i način na koji je postupao s podređenima i suradnicima na kraju su mu se vratili kao bumerang. Malo je onih koji mogu sebi dopustiti svojevoljan odlazak u naponu snage bez misli o povratku. Za takav odlazak potrebno je biti čist i slobodan, bez neplaćenih računa i sličnih repova. Još je manje primjera uspješnih vraćanja u igru. Sanaderov pokušaj povratka bio je katastrofalan. Podsjeća na tragediju nekada velikog boksača, nokautera, koji se star i onemoćao morao vratiti u ring, a onda ga napucavaju kao vreću oni koje je nekada sam doveo u klub kako bi mu donosili vodu ili sparingirali. Bilo je tužno gledati Sanaderov očajnički igrokaz povratka, a još žalosnije njegove dojučerašnje „velike prijatelje“, mahom mediokritete koje je dovlačio u politiku i vladu, kako mu na kraju predstave okreću leđa.

Pošto je sa slike današnjeg HDZ-a izbrisan Sanader, ako joj se želi dati minimum kredibiliteta, potrebno je maknuti i te njegove fantomske udove. Njegove lijeve i desne ruke, sve što je virilo ispod njegovih skuta i držalo mu se za nogavice. Valjalo bi zaviriti i iza njegove sjene i vidjeti je li zgazio neke koji bi bez njega tu imali mjesta. Sve u svemu, na slici je ostala velika praznina i upitnik. Možda joj je potrebno i žurno ideološko rekadriranje i popunjavanje novim, kvalitetnijim likovima. Inače će i ostatak ostataka HDZ-ova biračkog tijela vrlo brzo okrenuti stranicu u potrazi za nekom uvjerljivijom slikom.