Nino Raspudić: Kad antifašisti ustašuju

Nino Raspudić, Nino Raspudić, Božić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, prosvjedi, Nino Raspudić, prosvjedi, Nino Raspudić, BIH, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Ante Tomić, Nino Raspudić, javna tribina, SDP, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Hrvati u BIH, Nino Raspudić, Hrvati, Hrvatska, hrvatska EU, hrvatsko pitanje u BiH, Beč, Nino Raspudić, kratki espreso, knjiga, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Stolac, Nino Raspudić, antifašisti, Nino Raspudić, Aleksandar Stanković, Nino Raspudić
... sa­mo­dek­la­ri­ra­ni "an­ti­fa­šist" a da ni­je mu­tan tip. O to­me svje­do­či zad­nji kuć­ni vi­deo po­čas­nog pred­sjed­ni­ka te čud­ne sljed­be.

"Kak­vi su im tek fa­šis­ti ako su im an­ti­fa­šis­ti ovak­vi?", mo­gao bi se za­pi­ta­ti net­ko sa stra­ne kad pos­lu­ša ja­se­no­vač­ko mu­dro­va­nje po­čas­nog pred­sjed­ni­ka Sa­ve­za an­ti­fa­šis­tič­kih bo­ra­ca i an­ti­fa­šis­ta Re­pu­bli­ke Hr­vat­ske Stje­pa­na Me­si­ća na snim­ci iz ve­lja­če 1992.

Tra­gi­ko­mič­no je da se ta is­ta oso­ba, ko­ja u 58. go­di­ni ži­vo­ta tvr­di­la da je Ja­se­no­vac bio rad­ni lo­gor u ko­jem bi za­to­če­ni­ci bi­li spa­še­ni kad bi se do­ko­pa­li te "ins­ti­tu­ci­je ko­ja je iz­o­li­ra­la lju­de ko­ji su mo­gli ak­tu­al­nom re­ži­mu sme­ta­ti". I za­to su "iz­o­li­ra­ni", gdje su, is­ti­na, po­vre­me­no dje­ca umi­ra­la, ali od "is­crp­lje­nos­ti", da­nas for­mal­no i po­čas­no na če­lu ci­je­log aka­dem­skog, me­dij­skog, NVO-ov­skog po­go­na za utje­ri­va­nje fa­šiz­ma u kos­ti svim Hr­va­ti­ma osim njih.

Se­dam­de­set dvi­je go­di­ne na­kon po­vi­jes­nog po­ra­za jed­ne zlo­či­nač­ke ide­olo­gi­je, sljed­be­ni­ci dru­ge, jed­na­ko kr­va­ve, dr­že nam svi­ma pok­lo­pac nad gla­vom kao sa­mo­pro­gla­še­ni ap­so­lut­ni mo­ral­ni ar­bi­tri, u či­jim oči­ma su svi dru­gi fa­šis­ti dok ne do­ka­žu su­prot­no, a sve to se na kon­cu svo­di na pla­ća­nje re­ke­ta i go­diš­nje ri­tu­ale sim­bo­lič­nog odrek­nu­ća od fa­šiz­ma pod nji­ho­vom pa­li­com.

Ko­li­ko "an­ti­fa­šiz­ma" Hr­vat­ska još mo­ra pro­gu­ta­ti i dok­le? Zna­či li auto­mat­ski da bi uki­nuo vi­šes­tra­na­čje, uvo­dio ras­ne za­ko­ne, vo­dio su­sje­de u lo­go­re i ja­me, bra­nio dje­ci po­greš­ne ra­se i na­ci­je ući u park onaj tko bi se usu­dio re­ći ka­ko je "an­ti­fa­ši­zam" u Hr­vat­skoj da­nas eufe­mi­zam za ko­mu­nis­tič­ki to­ta­li­ta­ri­zam i bra­ni­te­lje nje­go­va nas­li­je­đa, toč­ni­je svo­jih ma­te­ri­jal­nih i sim­bo­lič­nih ste­če­vi­na.

Su­viš­no je pod­sje­ća­ti ka­ko su svo­je­vre­me­no ko­mu­nis­ti je­dan dru­gog eti­ke­ti­ra­li fa­šis­tom ka­da bi pre­ki­nu­li lju­bav, kao Sta­ljin Ti­ta i obr­nu­to, ili da je služ­be­ni na­ziv Ber­lin­skog zi­da bio "An­ti­fa­šis­tič­ki za­štit­ni zid", na­prav­ljen valj­da da an­ti­fa­šis­te za­šti­ti od naj­ez­de iz Za­pad­nog Ber­li­na, ali ne­kim ču­dom su lju­di bje­ža­li od "an­ti­fa­šiz­ma" pre­ma Za­pa­du i os­tav­lja­li kos­ti na tom is­tom dos­lov­nom bas­ti­onu an­ti­fa­šiz­ma.

Stje­pan Me­sić je u no­vom vi­de­ourat­ku bri­lji­rao vi­še ne­go ikad do sad. Kao koc­kar u pos­lo­vi­ci, u do­dat­ne pro­ble­me je za­pao kad se po­čeo "va­di­ti", a de­fi­ni­tiv­no su ga uko­pa­li nje­go­vi me­dij­ski te­la­li kad su mu pri­sko­či­li u po­moć. Od jav­nos­ti po­nu­đe­nih po­ku­ša­ja prav­da­nja i re­la­ti­vi­zi­ra­nja Me­si­će­vih ja­se­no­vač­kih me­di­ta­ci­ja pu­no uvjer­lji­vi­je bi zvu­ča­lo oprav­da­nje time da je bio mlad i lud. Ta imao je sa­mo 58 go­di­na. Nje­go­vo us­ta­šo­va­nje po­ku­ša­va se re­la­ti­vi­zi­ra­ti te­zom ka­ko je to ipak bi­lo rat­ne 1992. Ali bi­la je '92. i pred­sjed­ni­ku Tuđ­ma­nu pa se od nje­ga ni­su mo­gle ču­ti tak­ve stva­ri.

Sam Me­sić se ne­mu­što va­dio te­zom ka­ko je iz­ja­va da­na pod pri­ti­skom "po­li­tič­kih sta­vo­va HDZ-a", stran­ke ko­joj je ta­da bio pred­sjed­nik Iz­vr­š­nog od­bora. Time, de fac­to tvr­di - ja sam be­skič­me­njak, opor­tu­nist ko­ji se ra­di ka­ri­je­re okre­će ka­ko vje­tar pu­še, a ta­da je pu­hao ta­kav.

No, kak­va je to bi­la us­ta­šo­id­na po­li­ti­ka HDZ-a kad su, uz biv­šeg par­ti­za­na Tuđ­ma­na, na naj­vi­šim duž­nos­ti­ma pre­sjed­ni­ka Vla­de, Sa­bo­ra, ključ­nih mi­nis­tar­sta­va bi­li i Ma­no­lić, Me­sić, Bolj­ko­vac, Špe­gelj... Ka­kav je to us­taš­luk ko­ji usred Za­gre­ba za­dr­ža­va, do da­nas pre­os­ta­lu sra­mo­tu od "Tr­ga mar­ša­la Ti­ta"? Upra­vo su­prot­no, kri­men HDZ-a je što ni­je do­s­ljed­no raš­čis­ti­lo s nas­li­je­đem i dru­gog to­ta­li­ta­riz­ma.

Me­si­će­vi ne­volj­ki me­dij­ski od­vjet­ni­ci tvr­de da je bio pod pri­ti­skom, ali na snim­ci se vi­di sa­svim su­prot­no. Me­sić u opu­šte­noj at­mo­sfe­ri je­de, pi­je, pu­ši i mu­dru­je na če­lu sto­la, a su­go­vor­ni­ci mu pov­la­đu­ju.

U jed­nom od mi­zer­ni­jih po­ku­ša­ja obra­ne us­ta­šo­va­nja po­čas­nog pred­sjed­ni­ka an­ti­fa­šis­ta, je­dan li­je­vi no­vi­nar per­pe­tu­ira laž da je Me­sić iz­a­šao iz HDZ-a zbog nes­la­ga­nja s po­li­ti­kom pre­ma BiH, toč­ni­je ra­ta s Mus­li­ma­ni­ma. Is­ti­na je da je iz­ba­čen na­kon po­ku­ša­ja pu­ča u stran­ci, ko­ji se do­go­dio na­kon što je taj rat okon­čan i već do­go­vo­ren Wa­shin­g­ton­ski spo­ra­zum, a ne­dav­no smo doz­na­li iz trans­kri­pa­ta da se upra­vo nje­gov or­tak Ma­no­lić na sas­tan­ci­ma s Tuđ­ma­nom za­la­gao za po­dje­lu BiH.

Ana­kro­ni­zam se ot­kri­va i u Me­si­će­vu prav­da­nju vlas­ti­te "de­zin­for­mi­ra­nos­ti" oko Ja­se­nov­ca po­zi­va­njem na re­zul­ta­te Ko­mi­si­je za ut­vr­đi­va­nje rat­nih i po­rat­nih žr­ta­va, ko­ja je for­mi­ra­na na­kon što je nas­ta­la snim­ka u Nov­skoj.

Ve­li­ka Me­si­će­va zas­lu­ga le­ži u to­me što je ne­ho­ti­ce do kra­ja ras­krin­kao pro­fe­si­onal­nu "an­ti­fa­šis­tič­ku" sce­nu i ra­zot­krio njen ne­vi­đe­no uštav­lje­ni obraz. Umjes­to da ga na­kon tak­vih skan­da­loz­nih, pro­us­ta­ških iz­ja­va iz­ba­ce iz udru­ge, vod­stvo SUBNOR-a, ko­ji se da­nas zo­ve SABA, a u ko­jem je s pro­to­kom vre­me­na sve ma­nje an­ti­fa­šis­tič­kih bo­ra­ca, a sve vi­še "an­ti­fa­šis­ta", ko­ji kao plem­s­tvo pre­no­se tu ti­tu­lu, na Me­si­će­vu afe­ru se pra­vi ble­sa­vo, či­me se de­fi­ni­tiv­no ras­krin­ka­lo kao udru­ga beš­ćut­nih sta­rih to­ta­li­ta­ris­ta.

Je­dan od ka­pi­ta­la­ca an­ti­fa­šis­tič­ke sce­ne, Tomislav Ja­kić, bra­ne­ći ga na­gla­ša­va ka­ko je Me­sić čes­to is­ti­cao "po­vi­jes­no ne­po­re­ci­vu či­nje­ni­cu" (u stva­ri plit­ku be­smis­li­cu), ka­ko je "Hr­vat­ska stvo­re­na u Na­rod­no­os­lo­bo­dilač­kom ra­tu, a obra­nje­na u Do­mo­vin­skom ra­tu". Ko­li­ko znam, cilj bor­be Ko­mu­nis­tič­ke par­ti­je Ju­gos­la­vi­je i Jo­si­pa Bro­za je bi­lo ono što su i stvo­ri­li - ko­mu­nis­tič­ka Ju­gos­la­vi­ja, a ne de­mo­krat­ska Hr­vat­ska dr­ža­va, ko­ja je nas­ta­la na­su­prot tak­voj Ju­gos­la­vi­ji.

Uz pu­no po­što­va­nje od­lu­ke Ko­or­di­na­ci­je ži­dov­skih op­ći­na da boj­ko­ti­ra­ju obi­lje­ža­va­nje ho­lo­ka­us­ta jer im sme­ta nat­pis "Za dom sprem­ni" na lo­gu HOS-a na spo­men-plo­či nji­ho­vim pri­pad­ni­ci­ma u Ja­se­nov­cu, i od njih tre­ba oče­ki­va­ti do­s­ljed­nost, tj. da od­bi­ja­ju su­dje­lo­va­ti u bi­lo kak­vim sku­po­vi­ma u ko­je su uklju­če­ni ili su u bli­zi­ni Stje­pan Me­sić ili Sa­vez an­ti­fa­šis­tič­kih bo­ra­ca i an­ti­fa­šis­ta, ko­ji ga na­kon ovak­vog skan­da­la ni­je smjes­ta uk­lo­nio kao po­čas­nog pred­sjed­ni­ka.

Po­seb­no otu­žan do­jam i u ovoj afe­ri os­ta­vi­li su de­žur­ni me­dij­ski eg­zor­cis­ti to­bož­njeg us­ta­škog i fa­šis­tič­kog du­ha u Hr­vat­skoj, ko­ji sa­da šu­te kao za­li­ve­ni. Na­pi­sao sam o tom fe­no­me­nu, u raz­li­či­tim pri­go­da­ma dvi­je ko­lum­ne pod na­zi­vom "Kad dre­kav­ci utih­nu". Pr­vi put kad su is­cu­ri­li trans­krip­ti Pa­vić - Pu­ka­nić i kad se vi­dje­lo da je Ni­nos­lav Pa­vić, na Me­si­će­vu za­mol­bu, go­di­nu da­na odr­ža­vao Fe­ral na ži­vo­tu. I tu mo­žda le­ži raz­log za­što de­žur­ni me­dij­ski "an­ti­fa­šis­ti" sa­da šu­te.

Me­si­ćev ha­gi­ograf Đi­kić se o Me­si­će­vim ja­se­no­vač­kim me­di­ta­ci­ja­ma ne ogla­ša­va u No­vos­ti­ma, tom bas­ti­onu an­ti­fa­šis­tič­kog eg­zor­ciz­ma na hr­vat­ski ra­čun, Pu­pov­ca iz­gle­da ni­je po­vri­je­di­la te­za o Ja­se­nov­cu kao kom­bi­na­ci­ji si­gur­ne ku­će i pro­izvod­nog po­go­na, u ko­jem je ne­što dje­ce umr­lo od "is­crp­lje­nos­ti", Ko­žo ne na­zi­va De­žu­lo­vi­ća da mu is­pri­ča vic o Me­si­ću us­ta­ši. Tak­ti­ka je, dak­le, šu­ti, pok­lo­pi se uši­ma i pra­vi se da se ni­šta ni­je do­go­di­lo. Mo­žda pro­đe.

Os­ta­je još vi­dje­ti ho­će li Fr­ljić na­pra­vi­ti pred­sta­vu o sre­ći rad­ni­ka/lo­go­ra­ša kad se do­če­pa­ju Ja­se­nov­ca, jer to je za njih, po Me­si­ću, zna­či­lo spas. Na­kon zad­nje obja­ve o nji­ho­vu gu­ruu, ni­je pre­tje­ra­no pa­ra­fra­zi­ra­ti jed­nu sta­ru mu­drost i re­ći: "an­ti­fa­ši­zam" je u Hr­vat­skoj da­nas zad­nje uto­či­šte za hu­lje. Po­jam je to­li­ko zlo­rab­ljen i iz­o­pa­čen da gra­đa­ni­nu de­mo­krat­ske Hr­vat­ske, uz ovak­vog po­čas­nog pred­sjed­ni­ka an­ti­fa­šis­ta, da­nas ne os­ta­je dru­go ne­go se dek­la­ri­ra­ti ka­ko "pro­tu­fa­šist" i "an­ti­an­ti­fa­šist".

Vecernji.hr