Nino Raspudić: Hoće li EU do srpnja 2013. uspjeti ispuniti hrvatske zahtjeve?

Nino Raspudić, Papa, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Europska unija, Hrvatska, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Ante Tomić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Hrvatska, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Željka Markić
Ako pretpostavimo da će referendum proći, Hrvatsku očekuje još godina i pol nadzora, sličnog onome kojeg se godinama eufemistički nazivalo „monitoringom". Tijekom tog razdoblja Europska komisija će napraviti dva izvješća o vladanju države pristupnice, tj. o ispunjavanju preuzetih obveza.

piše: Nino Raspudić / komentar.hr

Tako se do samoga kraja puta, koji je trajao toliko dugo da se u međuvremenu njegovo odredište drastično promijenilo, zadržava neravnopravni, jednosmjerni odnos između Unije i države Hrvatske koja u nju želi stupiti. Istina je da je Hrvatska ta koja je zatražila prijem u članstvo EU, čime je započeo njen kandidacijski put, a da nije EU kontaktirala Hrvatsku i pozvala je ili molila da postane njezin član. No jednako tako, zdrav razum, koliko god često bio varljiv, govori da u slučajevima analognog udruživanja obje strane imaju interes da do udruživanja dođe. U našoj eunionističkoj javnosti bezbroj puta je ponovljeno kako je hrvatski interes ući u EU, no nevjerojatno je da se nikada nije govorilo o tome da je i interes Europske unije primiti Hrvatsku u članstvo. Dakle, da se pregovori nisu nužno morali voditi s apriori inferiorne, prosjačke pozicije na svim razinama. Ako pretpostavimo da EU nije karitativna ustanova koja nauštrb svog interesa iz čistog altruizma prima siromašne zemlje kako bi ih uzdržavala iz svojih fondova, već da ima interes primiti Hrvatsku u svoj okvir, logično je zapitati se koji bi to interes mogao biti.

Zašto bi EU primila Hrvatsku u članstvo?

Odgovor je dvostruk - interes je ekonomski i geostrateško-politički. Ekonomski interes je razumljiv. EU je nastala iz primarno ekonomskih pobuda i to kao Europska zajednica za čelik i ugljen. Premda on nije silan ni gorući, ekonomski interes za prijemom Hrvatske postoji. Prijemom Hrvatske stanovništvo EU bi se povećalo za jedan postotak, a BDP još i manje, ali po onoj „kap po kap" ili „zrno po zrno" ni najmanje povećanje tržišta i drugih potencijala nije za baciti. Zemlje EU neće propasti ako nas ne prime, ali očito da im je minimalno bolje s nama unutra nego bez nas. Drugi, opipljiviji interes EU za prijemom Hrvatske je geostrateški. Zemljopisni položaj na kojem se Hrvatska nalazi, kao i raspored njezina teritorija i stanovništva geostrateški i prometno je puno značajniji od prosječnog prostora s četiri i pol milijuna stanovnika na nešto više od 56 tisuća kilometara kvadratnih, prije svega radi jadranske obale. Mitovi o našoj pitkoj vodi bez koje bi Europa uskoro umrla od žeđi i silnim prirodnim bogatstvima kakvih nigdje drugo nema demagoška su pretjerivanja, ali to ne smije zamagliti činjenicu da je prostor na kojem živimo vrijedan i zanimljiv Europskoj uniji.

Nedostatak suverenističke tradicije i samopoštovanja, kulturni kompleksii nedorasla politička elita samo su neki od elemenata koji su u spoju doveli do činjenice da je od samog početka pristupnog procesa Hrvatska pristala na inferiornu poziciju, tj. na podređeni pol u binarnim opozicijama odrasli-dijete, subjekt-objekt, učenik-učitelj, liječnik-pacijent, zreli-nezreli, nadzornik-nadzirani unutar kojih se može prikazati odnos EU prema Hrvatskoj. Toliko puta ponovljena metafora „domaćih zadataka" možda najbolje izražava tu poziciju.

Pila naopako, nadgledajmo EU!

Moglo bi se prigovoriti kako EU nije željela Hrvatsku kakva je bila u trenutku početka pregovora, već onakvu kakva je provođenjem reformi mogla postati, tj. u što se kroz pristupne pregovore trebala transformirati. Ako, unatoč činjenici da je priča o univerzalnim načelima istima za sve pristupnice pala u vodu na primjeru primitka Bugarske i Rumunjske, povjerujemo da je EU imala interes primiti neku buduću, transformiranu Hrvatsku, je li se legitimno zapitati što se u međuvremenu, dok se Hrvatska preobražavala prema nametnutim standardima dogodilo s EU? Je li Europska unija danas ona ista od prije desetak godina u koju je Hrvatska željela ući? Možemo li mi, ukoliko se većina građana na referendumu izjasni za ulazak, tražiti od EU da do srpnja 2013. ispuni neke uvjete kako bi opet postala prihvatljiva za Hrvatsku?

Ovo zvuči smiješno i apsurdno, ali može biti mentalno ljekovito.Je li legitimno reći: „Ako smo zahtjev za punopravno članstvo podnijeli u veljači 2003., mi smo željeli ući u Uniju kakva je bila tada, a vi ste nas željeli reformirane.Mi smo svoj put zaključili, ali što je s vama? Što je s eurozonom? Nezaposlenošću? Kreditnim rejtingom većine zemalja u EU? Porastom ekstremizma i rasizma? Odnosom prema imigrantima? Korupcijskim aferama od Njemačke do Portugala i Grčke? Mi vas hoćemo onakve od prije deset godina!Ili se sredite ili ne ulazimo, tj. ne ulazimo pod istim uvjetima koji su dogovarani u drugačijoj situaciji..."

Ovo iz perspektive uobičajene slike svijeta izgleda kao bezvezno zafrkavanje, ali zajebancija je ozbiljna stvar, pogotovo onda kada rasklimava osnovne koordinate naše slike svijeta i naizgled neupitne istine. Na višoj razini to rade umjetnički performansi.

Budući da velikog Toma Gotovca više nema među nama, ostaje nam Siniša Labrović kao najbolji kandidat za funkciju „Povjerenika Hrvatske za proširenje na EU". Treba ga obući u bezlično birokratsko odijelo i zadužiti da radi paralelan posao onome što delegacije EU godinama rade u Hrvatskoj. Povjerenik Labrović bi u narednih godinu i pol, naravno, ako referendum prođe, trebao intenzivno nadzirati napredak u pojedinim zemljama EU te u tijelima same Europske unije, s posebnim osvrtom na pravosuđe, ljudska prava i slobodnu trgovinu. EU bi u tom razdoblju morala Hrvatskoj, tj. njenom povjereniku Labroviću,dokazati da je u odnosu na današnje opće rasulo demokratski sazrela te se ekonomski i financijski konsolidirala.

Labrovićevo izvješće ključno za dovršetak pregovora

Hrvatski povjerenik za nadziranje EU, SinišaLabrović, napisao bi posebno izvješće o nekim gorućim, konkretnim pitanjima poput održivosti proračuna u Italiji, Irskoj i Grčkoj, rješenju ekoloških problema u Njemačkoj, s posebnim osvrtom na zaštitu zdravlja potrošača kako se ne bi ponovio slučaj poput trovanja dioksinom. Labrović će biti posebno osjetljiv na sve učestalije ekstremističko nasilje nad manjima, posebno nad Romima u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Europska unija može zaboraviti na hrvatsko članstvo ukoliko Labrovićeva komisija dadne negativno izvješće o poglavlju tržišno natjecanje u Sloveniji, teško kompromitiranoj slučajem opstrukcije prodaje Merkatora.

Povjerenik Labrović pozdravlja napredak u poglavlju pravosuđe i temeljna ljudska prava u Francuska iskazan presudom bivšem predsjedniku Jacquesu Chiracu, ali ističe kako Francuska mora uložiti dodatne napore po pitanju temeljnih ljudskih prava, pri čemu Hrvatska oštro zahtijeva da se zaustavi francusko šikaniranje vjerskih manjina i da im se dozvoli da se odijevanje u skladu s vlastitom tradicijom. Doznajemo iz krugova bliskih Krivom putu da je Labrovićevo prvo izvješće izrazito negativno u pogledu poštivanja manjinskih prava u Velikoj Britaniji, nakon „institucionalnog rasizma" u londonskoj policiji iskazanog u slučaju ubojstva Stephena Lawrencea. Procesuiranje odgovornih za ratne zločine u Iraku i Afganistanu te povratak imovine katoličkoj manjini u Sjevernoj Irskoj bit će ključni za pozitivnu ocjenu britanske suradnje s Hrvatskom. Španjolska će, stoji u Labrovićevom izvješću, do srpnja 2013. morati prepoloviti stopu nezaposlenosti mladih i poboljšati uvjete rada stranih berača na plantažama. Belgija će morati uvesti posebnu ustavnu odredbu kojom će jamčiti da se više neće ponoviti situacija s neformiranjem vlade više od godinu dana. Merkel i Sarkozy do konca 2012. moraju Labroviću osobno zajamčiti da je eurozona konsolidirana. Tek kada se zadovolje svi navedeni uvjeti i kada Sabor jednoglasno odobri Labrovićevo izvješće, Hrvatska će stupiti u članstvo EU.

Kao primjer budućih obraćanja javnosti navodim stvarnu izjavu izaslanika Europske unije u Hrvatskoj i adekvatan Labrovićev potez:

"Europska komisija može slati samo "upozoravajuća pisma" hrvatskim vlastima. "Nadam se da se to neće dogoditi jer to u zemljama članicama neće stvoriti baš pozitivnu sliku o Hrvatskoj. Ne treba podcijeniti psihološki efekt pisma upozorenja", rekao je Vandoren.

"Hrvatska može samo slati „upozoravajuća pisma" Europskoj komisiji. "Nadam se da se to neće dogoditi jer to u Lijepoj našoj neće stvoriti baš pozitivnu sliku o Europskoj uniji. Ne treba podcijeniti psihološki efekt pisma upozorenja", rekao je Labrović.

NINO RASPUDIĆ