Nino Raspudić: Dostojanstven odlazak ili batrganje do kraja?

Temeljna je istina ljudskog života konačnost. Sve unutar njega privremeno je i jednom mora završiti, od godišnjih odmora i mladosti do sportskih karijera i predsjedničkih mandata. Teška je to spoznaja, no s druge strane upravo jasna svijest o privremenosti svih stvari daje im vrijednost neponovljivosti, a njihova konačnost krajnji smisao. Sretnim treba smatrati onoga tko je toga svjestan i tko zna kad mu je vrijeme isteklo i kada se treba povući, kako ne bi obezvrijedio ono što je učinio prije, dok je trajalo “njegovih pet minuta”.

Već tri dana bivši predsjednik Stjepan Mesić, u povodu isteka svog mandata izjavljuje: “Ovo nije zbogom, već do viđenja”, očito aludirajući na to da želi i dalje zadržati aktivnu ulogu na hrvatskoj političkoj sceni. U sedamdeset šestoj godini života, pošto je bio i saborski zastupnik i gradonačelnik i premijer i predsjednik Sabora, i predsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik RH, Mesić i dalje želi “aktivirati resurse”, osiguravati “izravna strana ulaganja” i zauzimati se “da institucije sistema rade svoj posao”, uz pomoć deset godina starijeg savjetnika Budimira Lončara.

Čemu se u bliskoj budućnosti od njega trebamo nadati? Hoće li pokušati doći na čelo HNS-a ili će čak krenuti u okupljanje “trećeg bloka” nasuprot HDZ-u i SDP-u? Ima li Mesić snage da kao politička varijanta Ćire Blaževića neočekivano dobije još pokoju političku borbu ili ga čeka krajnji poraz? Politiku se metaforički često povezuje s boksom pa se tako govori o političkom ringu, udarcima ispod pojasa, vješanju rukavica o klin… Sudbine velikih boksača, kao i knjige i filmovi o njima, imaju mitsku snagu jer govore o svijetu ogoljene borbe, u kojem se stvari i odnosi vide brutalno jasno.

Odlasci boksača stoga su metafora svih ljudskih odlazaka iz različitih životnih igara i pozicija. Na najbolji mogući način, kao prvak svijeta, za prvoga Mesićeva mandata, iz boksa je otišao Lennox Lewis. Ostao je upamćen kao najjači i najveći, jer je u mirovinu otišao još prepun snage, s boksačkog trona, a ne odvučen za noge s poda ringa. Ne postoji nijedan primjer iz hrvatske politike koji bi bio usporediv s takvim dostojanstvenim odlaskom. Na posve drukčiji način iz boksa je, na početku drugoga Mesićeva mandata, otišao Mike Tyson. Nekada strah i trepet ringa na žalost se nije povukao na vrijeme pa je na kraju postao vreća za napucavanje boksačima koji bi prije bili sretni da su od njega dobili autogram. Otišao je višestruko poražen, uništena obiteljskog života i bankrotiran. Bilo ga je otužno gledati kako prije nekoliko tjedana, kao sjena nekada čeličnog Mikea, za sitan honorar pleše rumbu kao gost u jednoj epizodi talijanskog Plesa sa zvijezdama. Tyson je arhetipska slika osobe koja se nije mogla pomiriti s tim da je vrijeme njezine moći prošlo.

Brojni su slični primjeri na našoj političkoj sceni, među kojima je najsvježiji Sanaderov žalosni pokušaj povratka. Što čeka ostarjelog i politički s više strana načetog Mesića ako se doista pokuša vratiti u ring? Ovisi, dakako, u koji. Ako se zadovolji angažmanom na razini turnira političkih veterana, koji će se sastojati od priopćenja iz besramno skupog penzionerskog ureda, potrajat će u političkoj javnosti još neko vrijeme kao umirovljeni fikus ako ga u međuvremenu ne sustignu neke posljedice prijašnjih mečeva.

No ako se odluči na povratak u pravi politički ring, pitanje je kako će se snaći, jer ga nakon desetljeća udobnosti Pantovčaka, čeka mnogo teži teren i prljavija igra. Uostalom, koja je to uopće ideja ili politička vizija koju on može ponuditi u sadašnjem kontekstu? Prema svemu sudeći, u HNS-u baš i nisu ludi za njegovim petljanjem i vodstvom, pa je moguće da već u prvom povratničkom meču izgubi u svojoj dvorani. A i da uspije preuzeti kontrolu u stranci, šanse da nekim trećim blokom ugrozi HDZ i SDP otprilike su mu iste kao Tysonove da se danas vrati i izazove braću Kličko, koji su istina već na zalasku, praktično su isti, a na tronu su samo zato što trenutačno nema boljih.

Nino Raspudić