NIKOLA VRANJKOVIĆ. Tko sam, što sam…

Svaki put kad tražim nešto o svojim daljnim korijenima i prezimenu, zalutam u duboku mrežu povijesti.

NIKOLA VRANJKOVIĆ. Tko sam, što sam…
‘Tko sam, što sam ?' zapitivao je sebe Sergej Jesenjin. Od pradida Nikole jedino imam sliku i ime u nasljeđe.

Dolazim iz zemlje čije su se granice, gradovi, ljudi, prezimena i osvajači izmjenili nekoliko stotina puta. U 15. stoljeću spominje se po današnjem imenu. Po njoj su orali Turci, Srbi, Hrvati, Vlaji, Iliri i tko zna koliko još naroda i plemena. Jedino što dobijete od toga je povijesnu ‘močvaru' u kojoj nitko nije siguran tko je i što je. Ne govorim za današnje vrijeme, nego za ono prošlo, stoljećima unazad.

Moje prezime vjerojatno je izvedenica. Tko su originalni likovi, nitko ne zna. Početno slovo i slovo N, odnosno NJ su često pravopisne i govorne greške. Postoje tako Franjkovići, Branjkovići i Pranjkovići, Frankovići, Brankovići i Pranković. Tu je naravno i Vranković.

Vran planina je dobila ime po vranama koje se skupljaju u podnožju. U srpskom riječniku vranj označava otvor na bačvi. U okolici Pelješca vranka ili vranjka je navodni neki izmurli ručni alat. Završetak -ić ukazuje na slavensko podrijetlo.
Islamski izvori tvrde da je moja zemlja albanska i turska ostavština, i imena brojnih planina i sela zove se po mjestima u Albaniji. U obitelji nema zapisa o turskim običajima niti imena kod predaka. Ali ako nema zapisa, ne znači da nisu ni postojali. Uostalom, Turci su prolazili stoljećima i puno je toga zapaljeno i uništeno.

Pravoslavni izvori tvrde je moja zemlja pokrštena od petnaestog stoljeća nadalje. To bi objasnilo neke stvari. Međutim, svoje prezime nikada nisam pronašao među obiteljima koje su bile pravoslavne i koje su imale svoju slavu. Ali zato sam pronašao nekoliko sličnih, poput Brajković i Vranješ.

Katolički izvori u mojoj župi su otprilike oko šesnaestog stoljeća. Crkva je stara tek sto godina, ali zato postoji razrušena bazilika koja je tu bila još za vrijeme Rimljana. Po predaji, tu je bila misa po zemljom, jer Turci su branili održavanje liturgije. Postoji i biskupov grob u brdima, ima tisuće stećaka i križeva koji nema nemaju objašnjenja. Čak ima i jedan Ilir, glavom okrenut prema istoku.

Neki prezimena mog kraja su turska, vlaška, srpska, neka izdana na novo, a moje je možda prepravljeno, možda i nije. Da li je ostalo hrvatsko, je li se netko preobratio ili ga je netko greškom zapisao, nemam pojma. Kopam već godinama, i teško se pomičem sa crte.

Ljudi se teško mijenjaju. Boje se kopati po prošlosti jer ih je strah otkriti da nisu ono što jesu, i ne znaju kako bi živjeli da otkriju da su možda ono što ne vole ili ne znaju prihvatiti. Ali prošlost je prošlost. Bitno je ono što si danas. No, najteže je prihvatiti onog drugog i priznati ga, koliko god ti bio sličan. Jer svi smo mi zaglavili u maglama povijesti.
‘Ono sam što sam. Ono što jedino mogu biti. Izdanak Safet-bega i sluga Alahov. Ali izdanak i Đura Barbarića. Odreknem li se Đura, odričem se i Safet-bega. A samim tim i vjere Muhamedove. Presjekao sam korijene, i postao nitko i ništa.

Vječiti stranac i tuđin.'

29.11.2016 u 16:22