Nikola Vranjković: Dunavska kronika



Upališ laptop ujutro, i vidiš tisuće slika koje kao neki 'deja vu' iskakaju baš danas

Nikola Vranjković: Dunavska kronika

Ovo je jedan od onih dana kada začarana masa postane sudionik udarne teme i kada nije poželjno biti ništa drugo te mase.

Ja sam se rodio iza svih krvavih pirova, i hvala Bogu da nisam osjetio tu bol koja se događala na Dunavu tih mjeseci. Ja nemam prava govoriti o mrtvima, jer ne znam kako je to kada granate zašaraju nebo, kada prašina pada po tebi dok sjediš u podrumu i kada nađeš nekog svog okrvavljenog na podu. Ja nemam prava na to, jer moje ruke nikad nisu vidjele krv suboraca i osjećale rane po tijelu. Tko sam ja da govorim o tom ? Tek jedan naivac koji se rodio kada su puške utihnule.
Današnji dan je zapravo dan medijskog cirkusa. Godina za godinom, vuče se ta parada po gradu koji dvadeset godina iza krvavih događanja još uvijek ima mina po svojim poljima i metaka u fasadama. Umjesto obnove, mi vidimo političke govore, umjesto Borova koji je prije rata imalo 20.000 tisuća radnika, mi vidimo tvornicu koja nije ni približno jaka kao nekada. Umjesto Dunava, pored kojeg su nekada svirale tambure, vidimo pustu rijeku koja je samo u prolazu do crnomorskih dubina.

Bez pogovora, obljetnica se mora održati. Zapaliti svijeću i pomoliti se za one kojih nema. Jer što je život bez sjećanja ?
Ali rijetko tko će to napraviti bez kamera i fotoaparata, bez govora prepunog ponosa i skupih odijela koje su naručili. Svake godine isti ljudi prodavaju istu priču, a narod isčekuje. Ništa se ne mijenja.

Obratite pažnju na javni prostor idućih dana. Kladim sve u što god poželite da u ponedjeljak nećete čuti i vidjeti apsolutno ništa o ovome danas. Tada će na rasporedu biti neka druga tema, drugo mjesto i isti govori o svemu. Slike Vukovara zamjeniti će selfiji iz diskoteka u kojima udaraju pjesme koje su grmile devedesetih sa tranzistora. Vidjeti će te ruke u zraku i ozarena lica (kakva i trebaju biti u kafani/klubu/birtiji, kako god želite). Vidjeti će dvoličnost i kazalište ljudi. Uslijedi će loša i izlizana opravdanja o tome kako je rat davno završio i kako oni nemaju veze s time. Iduća obljetnica - bum. Hrvatske slike i šahovnice, i ponosno srce koje se često pretvori u mržnju. Ubij ovoga, zakolji onoga itd.

Sve ovo promatram zadnjih nekoliko godina i ne shvaćam što se događa među nama da idemo iz krajnosti u krajnost. Televiziju nisam upalio danas, jer glava me zaboli kad vidim tko sve hoda po govornicama. Vukovar je epska priča koja se nažalost ponavlja posvuda, ali 'mi' to vidimo samo na našim primjerima. Pa pogledajte Siriju na što liči. Ne prošle godine, ne prošlog tjedna. Danas, sad, ovog trena padaju granate i ubijaju se nedužni ljudi. Ljudi daju sve od sebe da obrane svoj dom, i do zadnjeg atoma snage žive za njega. Tako su ga branili i hrabri ljudi sa lovačkim puškama koji su kroz kanalizaciju iskakali među neprijatelja koji je došao kao treća sila Europe.

Ali i ta ratna čorba kod nas pomno je osmišljena, i sve ono što mi ne vidimo i ne čujemo davno je provedeno u djelo. Ništa nije slučajno, kao ni Vukovar. Samo eto, Vukovar je simbol stradanja. Nema riječi o Petrinji, Okučanima, Gospiću, Zadru, Dubrovniku, Mostaru, Bugojnu. Nema riječi o ostalima. Nema riječi o generalima Herceg-Bosne koji gledaju četvrte olimpijske igre u Haagu. Nema riječi o mrtvoj djeci koja su ni kriva ni dužna pobijena diljem Bosne, nema riječi o prodaji druge hrvatske domovine kako bi njezina majka mogla živjeti. A da ne spominjem i ratne zločine o kojima je zabranjeno pričati, jer ipak smo mi nevini u svemu. Nitko ne spominje nevine Srbe koji su pobijeni zato jer su Srbi, i Bošnjake koji su nestali u maglama rata. Gdje su njihove žrtve, gdje su njihovi najmiliji ? Gdje je pravda za njih ? Ali opet ponavljam, ja nemam prava govoriti o tome. Jasam samo naivac koji je rat vidio na kazetama i pričama ljudi koji su ga prošli.

Moja domovina danas slavi 25. rođendan. Mogla je izabrati neki drugi dan, ali eto, život je takav. Ona je nekome ponos, nekome zločin, a meni je samo želja. Želja da budem svoj na svome, i da više nitko nikada ne zapuca. Da se više nikada ne pojave likovi koji su osmislili ove užase, da više nikada ne bude mrtvih i da se više nikada niti jedna zgrada bude osvjetljena granatama i mecima. Ali želja ostaje želja, drugo je surova realnost grebene doline suze u kojoj će se ponovno zakrvaviti gaće i kada će niknuti neki novi Vukovar ili Sarajevo.

U ratu nema pobjednika. U pjesmi Izeta Sarajlića 'Rođeni 23', streljani 42.' zapisani su ovi stihovi:

'Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovalil samoće svih svjetskih Robinzona, mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili, mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti. I ne pitaj jesu li se mogli vratiti. I ne pitaj je li se moglo natrag.'
Pa barem mi, koji nismo ni vidjeli tenkove, trebali bi živjeti daleko od svih tih horora. Umjesto da se upregne svim snagama da zaliječimo Grad, da bude što je bio nekada, on stoji kao izrešetani kip koji služi kao postolje za izlizane priče, koje se već sutra zaboravljaju. I tako će ostati u mraku do iduće godine, kada će se svjetla upaliti samo jedan dan. I opet, i opet, i opet.

Prošlo je više od pet godina kada sam u srednjoj školi u zadaćnici pisao o utvrdi koja se branila od zmajeva i topova, i junaku iz moje zemlja zbog kojeg je kralj zaustavio kišu vatre da se izvuče njegovo tijelo. Vidim da je sve ostalo isto, i možda je bolje da idućih nekoliko promjena kalendara opet ne govorim ništa. Jer sve će ostati isto, ništa se neće promjeniti. A i nitko neće čuti moj glas u zemlji gdje je na cijeni najmanje istina. Jer istina je kao i pjesništvo - nitko ih ne može podnijeti.

Grade, tebi hvala na svemu. I nemoj mi zamjeriti ništa. Ja samo pokušavam ispraviti krivu Drinu. Ili Dunav. On mi je ostao u najljepšem sjećanju kad sam zadnji put bio kod tebe. Pusti me da uronim u njega, da odem iz ovog filma koji se vrti non-stop, kao da je pokvaren.

Nikola Vranjković/posušje.net

P.S.
Kada sklopim oči, nebom naiđu mobe, zamirišu gostinje sobe, nebom odzvanja.
Kada sklopim oči nebom naiđu lica, zatreperi roj tamburica, Dunav sedef odranja.
Đorđe Balašević

21.11.2016 u 16:08