Nikola Vranjković – Balkanska pravila

Nikola Vranjković
Iz peći u predvorju hotela ‘Omer' nazvanog po narodnom heroju Omeru Masliću, koji je poginuo u borbama oko Tuzle davne 1942. godine, isijavala je toplina. Bukovina koja je ovo ljeto došla iz hercegovačkih šuma grijala je bolje nego svitnjak na svetog Ivana. Marko, odmoran i svjež, pušio je na svom prozoru i mirno promatrao ljude koji su prolazili između hrpe snijega. U Bosni je već treći dan, što je rekord u njegovoj službenoj karijeri. Od onog atentata kojeg je izveo u mjestu Pale, nedaleko Sarajeva, prošlo je više od dvije godine. Puno se toga promjenio od tada. Preživio je sigurnu smrt zahvaljujući vlastitoj intuiciji, uhvatio je krticu u svojim redovima i riješio se unutarnjeg neprijatelja koji je umalo izazvao rat sa SSSR-om. No ipak, Marko nije spavao mirno i gotovo proročki je osjećao da se bliži nešto veliko, i da mora reagirati na vrijeme. Igre špijuna i prljavih poslova tek počinju, i sve je ovo bila jedna velika uvertira u predstavu koju pripremaju na vrhu. No, zasada je imao samo jedan problem; riješiti se zadnjeg i preostalog člana izbjegličke ekipe iz Moskve koji su prebjegli u KBG. Nekada davno bila su sedmorica agenata klase jedan, koja su bila u stanju izvesti najveće akcije. Danas su ostala samo dva; Marko i njegov zarobljenik, Ivo.

Marko se spustio niz stepenice i potražio Fikreta koji je sjedio u predvorju svog hotela. Dok je Marko prilazio fotelji, Fikret je samo dobacio: ‘Pristao je na odgovore bez kliješta. Mislim da je spreman na dogovor.' Na kratko je zastao, i naglo se okrenuo nazad na stepenice. Na trećem katu, u sobi 343 sjedio je agent AA-061 kodnog imena Ivo. Izanjavan, u modricama, ali živ. Poslije otmice u Kijevu, dobro da je uopće živ. Bio je svjestan svoga kraja i žudio je da zadnjih sat vremena provede sa jedinim prijateljem kojeg je imao. ‘Da ne dužim...' prozbori u teškom hropcu. ‘Ovo su ti potrebni ljudi, informacije, skladišta i kontakti s kojima možeš napasti KBG.' Marko je bez gledanja uzeo papir i spremio ga u kaput. Mirno se zavalio u fotelju, zapalio stošu i samo rekao. ‘Slušam.' Ivo zaklopi oči i duboko udahnu. ‘Sve je počelo kada sam u Istočnom Berlinu pao u zarobljeništvo Stasija. Danima su me tukli i mučili, ali njihovo mučenje nije ni blizu našega na obuci. Praktički sam im se smijao u lice.. Kasnije su uhvatili moju majku i doveli je iz Travnika u Berlin. Znam da smo mi ubojice, i da nam je duša prljava i puna dugova, ali nisam mogao gledati kako mi muče majku. Pristao sam na sve i prešao kod Rusa. Kasnije sam neformano doznao kod naših prebjega da je Garavi sabotirao moj zadatak i da sam s namjerom upao u zamku Stasija. Kasnije me ucjenjivao da se slučajno ne bi vratio u Jugoslaviju, jer će me označiti kao izdajnika. S godinama sa popustio, i posvetio se poslu u KBG-u. Ubijao sam, kao što sam to radio i tu. Nije bilo razlike. Kasnije, oko Garavog se počeo stezati obruč i odlučio je smaknuti sve one koji su znali o njegovom poslu sa KBG-om. To su bili neki političari, par diplomata i sedam agenata jedan. Svi su pali, osim tebe i mene. Da sam ostao onaj dan u Prizrenu, ne ni sjedio ovdje. Morao sam pobjeći u Moskvu. Tu ti dolaziš u priču sa Bećirom i Kijevom. Dalje sve znaš.' Marko je mirno ugasio cigaretu i nepomično gledao prozor.

‘Ti si svjestan da ako te izručim, ti umireš. Ako te ne izručim, ja umirem.' ‘Ja sam spreman platiti svoj ceh, Marko. Ja sam kriv, ja ću i platiti.' ‘Znam. Ali ima nade. Postoji način da se obojica spasimo... Brate.' Ivo je naglo zašutio. Marko ga nije tako nazvao još od srednje škole. Naglo se ustao iz sobe i otišao. Ostavio je pištolj na stolu. Ivo se okrenuo prema slici Josipa Broza koja je visila u sobi. On je znao da je priči došao kraj. On je znao da mu ostaje samo jedna opcija. opcija koja završava daleko od slavenskih ratnih igrica, u dalekoj zemlji preko oceana. Vrijeme je za operaciju ‘Plava laguna'.

ulomak iz romana ‘Balkanska pravila'
Nikola Vranjković