Mostar: Stisak ruke

Sjećam se samo potrage za hladovinom i umakanja ruku u onu fontanu na Španjolskom / Španskom, kako vam drago.Blizu autobusne postaje stoji lik, zalizan, obučen u bijelo. Svi ga pozdravljaju, javljaju se, on se samo smiješka i ne gasi se. Priča na desetu. Kako raja nailazi i odlazi tako i on stoji, tu i tamo zaliže kosu.

Nakon toga sam ga često sam ga prepoznavala na ulici i promatrala s tolikim zgražanjem i bijesom. Sami su krivi, vjerojatno je alkoholičar, drogeraš ili luđak. Odmakni se od njeg - govorila sam sebi, a imao je tako prodoran pogled...

Uskoro sam čula za Minores - organizaciju koja pomaže beskućnicima. Pomislih, pomažu li njemu? Hoću se odvažiti na volontiranje?
Tada moja zamišljena priča dobiva potpuno novi obris.

Sve je nekako brzinski prošlo, stigli smo do kultne mostarske ruševine kad tamo onaj pogled, one oči. Pričao je o nekim snovima i bijelim duhovima koji ga oblijeću. Nekad mu tako sliče na dinosaure. Redom svakom pruža ruku. Došao red na mene.
Ruka mu je bila crna od prljavštine, pružila sam iste sekunde, bez premišljanja. Taj stisak je bio tako jak, tako srdačan i pošten...
Prolazili su obilasci, svaki put bi nas zaintrigirao nekom novom pričom na koju smo svi odmahivali rukama...

No jedan je period odjednom nestao. Nikom se nije javljao, nitko ga nije čuo ni vidio. Dobili smo poziv da je na psihijatriji. Posjetu smo odradili isti dan. Vidno isprepadan, napaćen, nije puno pričao. Nakon oporavka je rekao kako je taj dan jednostavno dobio glas u glavi koji mu je rekao da bježi. Penjao se po brdima, galamio ljude koje sretne putem, zvukovi su mu samo jačali i jačali u glavi...
Kako su obilasci tekli, postajao je sve tiši i neredovitiji.

Bio je studeni, bila je srijeda jutro, osam sati. Gradom su brujale priče o nekom suicidu, samoubojstvu, skoku sa Staklene. Ne, nije on, nije to naš Ljubo...

Glas, sigurno je bio glas taj koji je rekao da skoči u novi život, u bolje sutra, u dane kad neće brinuti što će obući, jesti, piti, u svijet u kojem nema bijede, siromaštva...

Lampioni nisu dovoljni, upaljene svijeće nisu dovoljne da pokažu koliko nas je obilježio. Neoznačeni grob među tisućama grobova neće ispričati priču njegovih duhova i glasova i njegovih života.

minores.info