Marijan Knezović: Kad Pavičić u Jutarnjem stigmatizira konzervativce, Nietzsche i Dawkins se stide.

Marijan Knezović, socijalizam, BIH, Marijan Knezović, Marijan Knezović, Marijan Knezović, HVO, hrvatska šestorka u haagu, sud, Marijan Knezović, Marijan Knezović, Marijan Knezović, Marijan Knezović, Marijan Knezović, Marijan Knezović, BIH, Marijan Knezović, BIH, Marijan Knezović, BIH, Marijan Knezović, Amerika, Donald Trump, Marijan Knezović, BIH, Marijan Knezović, Marijan Knezović, Marijan Knezović, Božić, badnjak, pobačaj
No, pledirati konzervativnom spektru u zatrovanom društvu kakvo je hrvatsko, nije lagano. Na pijedestalu srama iz dana u dan bivaju izloženi svi koji misle drugačije. Ili uopće misle. Jučerašnji prosvjed kao i dio lijevo liberalne elite koji je prosvjed pretvorio u otvoreni sukob s konzervativcima najbolji je primjer. Postoje tako u društvu teme o kojima se ne smije raspravljati, a reforma koju je radio tim SDP-ovih stručnjaka jedna je od njih. Tu se kritičko mišljenje jednostavno ne dopušta, jer, zašto misliti ako već netko drugi može misliti umjesto vas?

piše: Marijan Knezović

Odsustvo razmišljanja posljedica je kognitivne stagnacije, koju vaši neistomišljenici kod vas priželjkuju. Pristati na takva pravila igre značilo bi i uzmaknuti pred onim čemu smo kao civilizacija težili, a to je sloboda. Jurica Pavičić u današnjem Jutarnjem listu piše kako je meta prosvjeda jučer bila konzervativno - klerikalna kulturna revolucija. Sintagmu ukrašenu konzervativizmom i klerikalizmom progresivni lijevi autori koriste samo kada se s nekim ne slažu. Kada se s nekim slažu, oni ga opjevaju kao heroja. Biti opjevan ili prozvan kao konzervativni klerikalist, pitanje je sad? Kaže i kako je: „tijekom posljednje tri godine narativ kulturne konzervativne fronte bio taj da su elite protiv njih, a narod za njih." Zar, primjerice, referendum o braku nije dokazao upravo to? Zar na referendumu koji je iniciran od strane konzervativnijeg djela populacije na vidjelo nije izašlo to kako postoji dislogičan nesklad između tendencija svih većih medija u državi i većine uvjerljive državljana te države?

Pavičić tvrdi i kako je „desnica izgubila svaku racionalnu busolu." Zar racionalnost ne podrazumijeva umjereni skepticizam i sklonost kritičkom razmišljanju? Zašto netko tko se usudi otvoriti pitanje kvalitete predviđene reforme školstva ad hominem zaradi titulu iracionalnog desničara? Nejasno pritom ostaje upravo adresa s koje kritika dolazi. Ona je, nerijetko, prebivalište lijevo liberalnih umova. No, što ikone ljevice kažu o raspravi, propitkivanju i razmišljanju? Friedrich Nietzsche u svom djelu „Svitanje: Misli o moralnim predrasudama" objavljenom 1881. godine piše kako je kršćanska dogmatičnost pogrješna upravo zbog manjka sumnje i propitkivanja, što se lako može primijeniti i na današnju situaciju. Pavičići od konzervativaca očekuju da budu pragmatični skeptici ondje gdje se on s njima ne slaže, ali također očekuje i da oni budu razumski inferiorni i podložni ako se on začudo s njima složi. I Richard Dawkins u megapopularnoj knjizi „Iluzija o Bogu" iz 2006. godine tvrdi kako „Ne trebamo indoktrinirati našu djecu. Trebamo ih učiti kako da misle za sebe, kako da evaluiraju činjenice i kako da se ne slažu s nama." Postaju li djeca koju odgoji lijeva moralna vertikala, Dawkins, iracionalne busole? Tko daje garanciju da će dijete koje bude odgojeno slobodoumno izrasti u liberalnu, a ne konzervativnu osobu? I za slučaj da se formira kao konzervativna, kod koga se može zatražiti zamjena djeteta zbog nepravilno napisanog priručnika iz 2006.? I koliko vrijedi ta i takva garancija?

Blasfemično, a nadasve i sociološki intrigantno, upravo je to što samoprozvani progresivci, liberali i profesionalni borci za ljudska prava i demokraciju niječu ostalima pravo na mišljenje i artikuliranje, prezentirajući ga kao nešto anomalično. Pavičić tvrdi i kako su vladanje društvom preuzeli Opus Dei, dio Crkve i krajnje konzervativni političari. Suludost takve teze nemjerljiva je. Možemo, u Pavičićevom stilu, banalizirati, pa se upitati bi li u državi kojom vladaju Opus Dei, Crkva i konzervativci abortus bio dozvoljen? Bi li Stjepan Mesić dva puta osvojio izbore? Državom ne vlada kršćanska udruga, bez obzira na to što netko u tiražnom listu insinuirao. A ne insinuira samo Pavičić, već je tek jedan od garde netolerantnih boraca za toleranciju.

Također, piše se i kako je jučer ustala većina za podršku ovakvoj reformi. Takvo izvrtanje činjenica i nakaradno desetkovanje istine je skandalozno. Na Trgu Bana Jelačića bilo je 10 tisuća ljudi, i to jest velika brojka. No, to je u postotku jedva 1.25% stanovnika Zagreba. Ostali se možda slažu, a možda ne, no sami postupak mistificiranja i poistovjećivanje jednog postotnog promila s gotovo milijun ljudi u gradu je u najmanju ruku nepametno. Kritizira se i današnje školstvo. Osobno, smatram kako je vrijeme za reformu školstva i amortizaciju istog s novijim standardima. No, ako uistinu imamo tako devastirano školstvo koje kreira „štrebere" i ne pruža mladima dovoljno realnog i kapitalnog znanja, kako je moguće da svaki dan u novinama čitamo priču o hrvatskim srednjoškolcima koji su postali prvaci Europe ili svijeta u matematici, kemiji i biologiji? Jesmo li toliko izniman narod da unatoč „katastrofalnom" ustroju školstva proizvodimo toliki broj genijalaca? Sumnjam.

Ono što nam žele prodati kao samorazumljivo je izvrnuta percepcija po kojoj se o nekim pitanjima mora raspravljati, a o nekima ne smije. No, to što nam ugledni novinari one koji su se usudili kritizirati nešto što je uistinu javna stvar nazivaju „klerikalistima" i „iracionalnima" zapravo je najbolji dokaz kako nam je reforma školstva pod hitno potrebna. Možda će, ali samo možda, neki novi Pavičići za par godina imati priliku u školi se upoznati sa spomenutim Dawkinsovim ili Nietzscheovim tezama, pa neće osuđivati druge zato jer misle već će i sami krenuti s nedosanjanim procesom razmišljanja. Za kraj, jako zanimljive teze ima izraziti borac za sekularnu državu i jedan od najpozantijih svjetskih antiklerikalista. Radi se o Kanađaninu Stefanu Molyneuxu, a često ističe kako oni koji ne dopuštaju dijalog i raspravu zapravo potiču pogubnu eskalaciju. Nažalost, postupci onih koji govore u ime tobožnjeg liberalizma i sekularizma u Hrvatskoj bi mogli dokazati kako je Molyneux u pravu.

marijanknezovic.com