Lipo je u Evropi, đava je sebi jamio

A najveći, povijesni dernek, triba bi bit 1. srpnja kad Hrvatska službeno ulazi u Evropu.

Ovo mi je odmah na početku razgovora kazao Jozo Bagarić -Jojko, gastarbajterski umirovljenik i moj susjed iz Tomislavgrada. Uistinu, Hrvatska se sprema za službeni ulazak u EU kao da je to čin koji će sve riješiti. Jojko zna iz vlastitog iskustva da neće.I čudi se da nitko ne pita brojne Hrvate iz europske dijaspore kako je u Europi.

- Naprotiv, premijer Milanović kaže u Sabroru Ivi Stieru da on ne može razumit i volit Hrvatsku jer nije u njoj živio. Po toj logici ispada da Evropu ne mogu razumit ljudi koji nisu živili u Evropi. A mi oćemo u Evropu. A kad sam ja 1970. godine dobio papire za Njemačku, prvo sam pito rodijake koji su tamo radili kako ću se ponašat. Pa sam sa osam razreda škole vrlo brzo naučio vozit auto, prić priko ulice na semaforu, uključit lift, dobio poso probnog vozača u Audiju... Evropa ti ništa ne da džabe, ali ti nudi priliku. I neće Hrvate spasit to što će Hrvatska unić u EU. Triba njoj prava vlast. Kako to da su Hrvati u Njemačkoj na velikoj cini ka čestiti ljudi i radnici, a kod nas su niko i ništa? Jedino su u sportu iskoristili dijasporu.

Jojko se vratio u Tomislavgrad kao Europljanin. Sagradio krasnu kući s termofasadom, tako da čitavu kuću grije s deset metara drva ili 70 maraka. Žena mu Ruža uzgojila pred kućom neki i prelijepi grm, a najbolji pajdaš im je pudlica Bella.

- Kad sam otišao iz svoga Brišnika, ostavio sam duvanjskog tornjaka Šarova, ali sad kod nas nema ovaca, pa sam nabavio pudlicu. Stigla Evropa. Pa kad dođu moja unučad, nji šestero, Bella je glavna. Sitim se uvik i kletog Šarova, ali tornjak izašo iz mode.

Možda bi se hrvatski eksperti za Europu mogli obratiti i Marku Bagariću iz Bukovice. Marko je rođen 1974. godine u Tomislavgradu, pa su ga roditelji odveli u Njemačku kao šestogodišnjaka. I tamo završio strojarsku školu. A kad je u Hrvatskoj zaratilo, Marko se vrnuo u zavičaj, te obigrao sva hrvatska bojišta.

- Ja sam od roditelja pokupio ljubav prema domovini i zavičaju. A kad sam krenuo u rat, klečali preda mnom da ne idem. Ali sam im kazao: Stalno govorite da bi sve dali za Hrvatsku, sada je prilika za to, pa ja idem. Imao sam sreću što sam onako mlad i lud preživio. I mislio sam se odmah vrnuti u Njemačku. Ali sam doživio smrt svojih prijatelja na ratištu. I bilo me sramota vratiti se u Njemačku. Valjda ovo nismo branili da bi potom otišli. Ja sam se oženio svojom Milkom, izbjeglicom iz Erduta, imamo četvero djece. Doduše, nakon rata sam četiri godine radio u Njemačkoj, tamo mi se rodilo dvoje djece, ali nisam mogao izdržati, pa sam se 2.000 godine vratio za stalno. Sada u kući imamo dvoje Švaba i dvoje Hrvata. Prvih dvoje djece dobili su njemačko državljanstvo samim činom rođenja. Ja mislim da takvih ima na tisuće samo iz duvanjskog kraja.

Svi mladi imaju njemačko, austrijsko, švicarsko državljanstvo. Marko je prvo otvorio prodavaonicu kumpjutora, a prije sedam godina krenuo je u novinarstvo. Pokrenuo je portal Tomislavcity.

- Naš portal je uvezao Duvnjake diljem svijeta, kaže Marko. Nama se javljaju ljudi iz čitavog svijeta i ne samo Duvnjaci. Naprosto pratimo život. Priznajem da se nađe i svakakvih komentara, ali bi političari trebali pratiti naš i slične portale da vide kako svijet nije sazdan po njihovim željama.

Marko mi otkriva podatke da općina Tomislavgrad ima najveći broj mobitela i računala u BiH u odnosu na broj stanovnika. Upravo zbog raseljenosti i prirodnoj sklonosti ljudi da znaju svoje podrijetlo i svoje „rodijake".

Starački dom u Tomislavgradu sa svojih 120 stanovnika prava je kolonija Europljana. Ravnatelj Doma Ileško Madunić preporuči mi kao sugovornika Stipana Radoša iz Roškog Polja, čovjeka kojega je za 93 godine života mljela svaka vlast, svi režimi i gastarbajterstvo.

- Kad mene pitaju koliko sam živio u braku sa svojom ženom, ja kažem: 40 godina bruto, a četri godine neto, veli Stipan veselo. Švabi svaka čast, mi tribamo učit od Švabe. I meni tu lipo. Ali ima baba i didova koji stalno kamiču za svojom kućom, baščom, mrginjom.... Mene to ne zanima. Dica otišla u svit, snašli se, a meni pemzija podmiruje troškove. I baš me briga. A ima nešto što ne begenišem kod Švabe. Neće rodijak rodijaku pomoć. Neće dite materi i ćaći. U nji je sve banka. A slušam i gledam kako su Rvate zajebale banke. Dalo kredit, nemereš vratit, pa banka uzme sebi. E, tu ne smiš nasidat. Mene uvik mamlilo da dignem kredit, ali ja nisam tijo. I, danas, puna šaka brade.

Podaci govore da su „nosioci razvoja" općine Tomislavgrad gastarbajterski umirovljenici ili njihove udovice koje nasljeđuju mirovine.

U Tomislavgradu, koji trenutno ima preko pet tisuća svojih ljudi u Europi, vlada i neka vrsta netrpeljivosti „Europljana" i domaćih ljudi. Naime, prošla su vremena kada je onaj brat koji je otišao u Njemačku donosio novce i financirao kuću i obitelj. Oni iz druge i treće generacije koji su vani postali Europejci.

- Smanjilo se rodijaštvo barem za jedno kolino, veli Jojko. Znam, bio sam tamo. Ali Evropa stalno kuka, stalno priča o krizi. Pa ovi naši dođu rodijacima i odma ih zapizde pričom kako je u Evropi velika kriza. I šta će domaći čovik? More bit de je imam namiru tražit od rodijaka da mu posudi koji euro, ali kad rodijak iz Njemačke počme kukat, nema ti druge, nego zašuti. Evropa pravi cicije od ljudi. Sve manje će bit rodijaštva. A to je šćeta. Šta ima ljudskije nego kad rodijak rodijaku pomogne u nevolji.

- Lipo je naše misto, samo nam daleko pare, ostade mi za kraj rečenica Stipana Radoša, imenjaka i prezimenjaka moga literarnog junaka rodijaka Ćipe.

Petar Miloš / Slobodna Dalmacija