Jure Zovko: Nerad naš svagdašnji

Jure Zovko, petokraka, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, nerad
...pod pokroviteljstvom Visoke škole za poslovanje i upravljanje Baltazar Adam Krčelić iz Zaprešića. Zahvaljujući velikodušnosti dekana dr. Vinka Morovića mogli smo u miru i bez stresa u Kongresnom centru hotela Antunović raspravljati o temeljnim problemima i transformacijama rada u suvremenom globalističkom društvu. Riječ je o jednom posebnom iskustvu koje je sadržano u tradicionalom pojmu «otium». Tijekom stanke, uz kavicu i za vrijeme objeda ili noćnih druženja kolege sa Zapada najčešće su nas bombardirali pitanjem: Je li se išta promijenilo u Hrvatskoj nakon ulaska u Europsku uniju? Moj odgovor je u pravilu bio gotovo uvijek isti: nije i neće se ništa supstancijalno promijeniti dokle god imamo nesposobne političare na vlasti. A imat ćemo ih i u budućnosti, ne promijenimo li radikalno svoju politiku odabira političara koji će vladati državom i njezinim institucijama.

U isto vrijeme dok smo mi filozofirali o radu, vladajuća partija SDP imala je konvenciju u Hypo-centru pod naslovom «Red, rad i rast». Rasipništvo, kao četvrti «R» ipak nisu uvrstili u svoju strategiju vladavine Hrvatskom iako su ga do sada intenzivno primjenjivali. Nakon što su naporno radili u protekle dvije godine, naši su socijaldemokrati morali na konvenciji to konstatirati, proslaviti i na kraju obećati da će i u budućnosti nastaviti raditi kao i do sada. A narod će ih nagraditi novim mandatom. Kao rezultat napornoga rada naših političara u Hrvatsku će stizati najmoderniji njemačke «pile» s «full» opremom. I dobro je da je tako. Kako bi tužno izgledale hrvatske autoceste bez atraktivnih automobila od kojih je dio bio namijenjen Vladinim dužnosnicima? Kada bi bilo po želji hrvatskog ministra znanosti i obrazovanja Željka Jovanovića, kočije i zaprežna kola bila bi jedina prijevozna sredstva na hrvatskim cestama. Ako se drastično poveća broj kupljenih automobila u Hrvatskoj, postoji teorijska mogućnost da će nam bogate države oprostiti većinu našega duga. Budući da građani nemaju više love za kupnju automobila, očito je na političarima da obave ovaj delikatni dio odgovornoga poslovanja. U slučaju otpisivanja duga državi, bit će prilike za novo zaduživanje tako da će broj nezaposlenih kao i onih koji su zauvijek iselili iz Lijepe naše i dalje rasti. No razvijat će se nove varijacije tradicionalnoga poimanja riječi «otium» kao uzvišenoga stanja duha: fjaka, dokolica, opuštenost.

U prilog sveopćega promicanja filozofije fjake i dokoličarenja ide i prijedlog novoga Zakona o radu zbog kojega hrvatski sindikati sve više izražavaju svoje zgražanje i najavljuju prosvjede i štrajkove koji nikako da se dogode. Genijalni ministar rada i mirovinskoga sustava Mirando Mrsić omogućio je Zakonom za poticanje zapošljavanja mladih ljudi, stranim kompanijama u Hrvatskoj da počnu primjenjivati brutalno Marxovo načelo "izrabljivanja čovjeka po čovjeku". Ministar je mlade ljude lišio svake nade da će jednoga dana dobiti normalno zaposlenje ostavivši ih u dvojbi, isplati li se uopće raditi za tisuću i šesto kuna. Nakon što je dokrajčio mirovinski sustav, ministar rada novim genijalnim prijedlogom Zakona o radu želi također dokinuti svaku mogućnost zapošljavanja u Republici Hrvatskoj. Nije teško predvidjeti da će u bliskoj budućnosti u državnim službama raditi samo stranački članovi.

Koliko god se kod nas pričalo o radu, možemo ipak konstatirati da je u našem društvu nakon uspostave komunističke diktature 1945. godine daleko više od rada dominirala njegova negacija u različitim varijacijama, što se može tumačiti kao poseban oblik građanskog neposluha i tihog otpora protiv diktature. Velik dio našega humora, teatra i kulture u izumiranju vezani su uz poetiziranje nerada. Slična je situacija u ostatku neprežaljene Regije koju smo napustili ulaskom u EU. Zanimljiv su osvrt na nedavna revolucionarna događaja u Bosni i Hercegovini dale ugledne njemačke novine Frankfurter Allgemeine Zeitung. Dijagnoza nezadovoljstva revoltiranih građana u multiministarskoj i polinacionalnoj državi može se reducirati na jednu jedinu tvrdnju: ne žele raditi. Uvaženi kolega iz Sarajeva priznao je također, doduše neznanstveno, na našoj konferenciji da ima nešto oblomovskog u najnovijoj bosansko-hercegovačkoj mehrak-revoluciji. Pobune su najintenzivnije, reče uvaženi Sarajlija, u krajevima gdje se najmanje radi i gdje su kafići najviše popunjeni.

Ruski književnik Ivan Aleksandrovič Gončarev napisao je 1859. epohalno djelo Oblomov koje je doživjelo nevjerojatnu recepciju postavši simbolom i paradigmom svim slavenskim narodima. Ugledni njemački tjednik Die Zeit uvrstio je roman Oblomov među sto najznačajnijih književnih djela u povijesti ljudske civilizacije. Neočekivana pojava socijalizma u carskoj Rusiji nakon Oktobarske revolucije, umjesto u Engleskoj, kako je očekivao teoretičar znanstvenoga socijalizma Karl Marx, pridonijela je intenzivnoj recepciji romana Oblomov. Dok se zapadni svijet nakon Reformacije razvijao uglavnom u skladu s radnom etikom protestantizma, istočni je dio Europe počeo glorificirati nerad, fjaku i dokoličarenje. Opušteni i nezainteresirani Oblomov postao je s vremenom uzor naraštajima ljudi odgojenih u duhu socijalizma, radničkog samoupravljanja i miroljubive aktivne koegzistencije nesvrstanih. Slogan koji je nastao u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji «nikada ne mogu biti tako slabo plaćen, koliko malo radim» sjajno je izrazio duh komunističke oblomovštine. Tihi ulazak filozofije nerada u sve strukture i segmente socijalističkog društva dominirat će na ovim prostorima i nakon raspada radničke države i pada njihovih simbola srpa i čekića koji se vijorio na svim zastavama gotovo svih bivših socijalističkih zemalja. Rijeke mladih nezaposlenih ljudi koji danas sjede po kafićima i opušteno prepričavaju društveno politička događanja nova su manifestacija suvremene oblomovšine koja se u zadnjih nekoliko godina reflektira u tranzicijskom društvu. Druga polovica mladih bez posla provodi oblomovski ideal življenja tako što poput eremita dano-noćno sjede za svojim računalima promatrajući pasivno i gotovo nezainteresirano što se događa u svijetu. Kao što je Oblomov ležeći u svome krevetu čekao da mu prođe dan, stječe se dojam da današnja mladež tražeći posao moli Boga da ga ne nađe. Iskreno rečeno, današnja mladež najmanje je odgovorna za poraznu situaciju u kojoj se nalazi. Kada pročitam s kojim se sve poteškoćama suočavao Oblomov pri pokušaju da ustane iz kreveta i obuče svoje papuče, razumijem moderne dečke koji ne žele biti papučari niti poslušni i pokorni suvremeni mužeki.

Ostaje svakako pitanje je li moguće umjesto globalne opuštenosti, fjake i dokoličarenja koji dominiraju na našim prostorima razviti neki oblik protestantskog kalvinizma radne etike i discipline? Mene je uvijek nekako fascinirao fenomen kako su pristaše protestantizma iz teorije predestinacije koju su zagovarali Luther i Calvin razvili teoriju radne odgovornosti i discipline. Predestinacija kao nauk polazi od pretpostavke da je Bog unaprijed odlučio hoćemo li biti spašeni ili nećemo. Na naš smrtnički pokušaj dobrim djelima zaslužiti spasenje u nebu, Bog hladnokrvno odgovara «Uzalud vam trud svirači...» Ali eto, pristaše protestantizma su se odlučile napraviti raj ovdje na zemlji, ostvariti najviši stupanj autonomnosti u odnosu na Boga stvoritelja na čiju smo sliku i priliku stvoreni. Čak i djeca u njemačkim vrtićima danas pjevaju «O Bože dragi siđi s neba, da vidiš kako je ovdje lijepo». Da je, ne dao Bog, na našim južnjačkim prostorima umjesto katolicizma, pravoslavlja ili islama neki genijalni mislitelj došao na pomisao naviještati teoriju predestinacije, postavlja se pitanje koliki bi nam stupanj opuštenosti, fjake i dokoličarenja bio zastupljen u životu. A sada, kada smo postali u političko-pravnom smislu dio tog protestantskog svijeta, njihove discipline, reda i odgovornosti, lagano ćemo kao južnjaci promicati svoj tradicionalni modus vivendi. Ništa nas ne smije previše uznemiriti. Predsjednik Međunarodnog Hegelovog društva, kolega Andreas Arndt, pozivajući se na Karla Marxa pridružio nam se svojim referatom u veličanju kreativnog dokoličarenja, fjake kao najvišeg stadija duha i opuštenosti kao novog oblika alternativnoga života. Vrijeme je da prestanemo s vjerom u kapitalizam rekao je kolega Arndt u Zagrebu i otputovao za Berlin. Očito je krajnje vrijem da nerad naš svagdašnji nazovemo drugim imenom. Premijer Milanović koji voli latinske citate, citirao bi u ovome kontekstu Cicerona: «Otium cum dignitate» (fjaka s dostojanstvom). U slobodnom hrvatskom prijevodu to bi značilo «Ne dirajte mi ravnicu».

Piše: Jure Zovko/dnevno.hr