Fra Dado Milas: "Jesmo li nevjernici?"

Mi, dakle, ispovijedamo vjeru u trojstvenog Boga, ali često je riječ o teoretskim izjavama. Mnogi zapravo imaju samo mutnu i iskrivljenu sliku Boga koji se objavio. Jedni, koji su osjetljiviji na Zakon, red i autoritet, govore prvenstveno o Bogu stvoritelju i Ocu.

Naglašavaju Božju udaljenost i nemaju previše povjerenja u njegovu bliskost. Drugi, kojima je stalo sačuvati čovjekovu kreativnost i slobodu, radije naglašavaju vjeru u Sina, jer Isus nam pruža jedino moguće lice Boga, Boga koji je itekako prisutan u povijesti svijeta, te bježe od autoritativne slike Boga kao Oca. Treći se pozivaju na Duha te se događa da oni, budući da prije svega traže neko napajanje koje ih vodi u neki drugi svijet, zanemaruju ono što su oni prvi otkrili. Ali pravi Bog, onaj koji neprestano daje život i oživljava, nije onaj kojega mi svodimo na naše privatne želje. Jer Bog kojega bi čovjek mogao definirati ne bi bio Bog i on nikad ne odgovara slikama koje mi stvaramo o njemu. Ono što se od nas traži jest otvoriti se Bogu i dopustiti mu da nam On progovori o sebi. Zato je Bog toliko malo prisutan u našem podijeljenom svijetu, društvu i odnosima, jer mi govorimo prije nego smo saslušali, jer mu dopuštamo da uvijek iznova dođe do riječi.

Od svih vjerskih istina, ruku na srce, daleko je najteže govoriti o Presvetom Trojstvu, a kad je riječ o ovoj temi, onda se ne može onom jednostavnom frazom kako je Sveto Trojstvo tajna izbjegavati otvoreni govor o onima kojima ta kršćanska istina zadaje nevolje. Muslimani nam npr. često u svom neznanju znaju prigovoriti da mi vjerujemo u tri boga i da smo nevjernici. Jesmo li mi stvarno nevjernici?
Kršćani su oduvijek mislili da Stari zavjet stoji pod znakom Oca, evanđeoska vremena pod znakom Sina i vrijeme Crkve pod znakom Duha. Otac, Sin i Duh neodvojivo su prisutni u čitavoj povijesti. Stječe se dojam da je ovdje riječ o nekoj vrsti kolanja po kojem sve što je u jednoj osobi neprestano prelazi u druge.
U povijesti religija bilo je dosta podjela u pogledu shvaćanja Boga, predodžbi i slika o Bogu. Ključno pitanje glasi: „Kakav je Bog?" O tome ovisi naš odnos prema životu, prirodi, prema sebi samima i drugim ljudima.

Prvi su kršćani uz pomoć grčke filozofije razvili učenje o Trojstvu kako bi izrazili ono specifično kršćansko poimanje Boga. Kršćanska vjera ispovijeda da je Bog zajednica ljubavi svete Trojice - Oca, Sina i Duha Svetoga. Tako je slika Oca putokaz do Boga koji je moj stvoritelj, kojemu zahvaljujem za dar život; Otac kojemu se obraćam s pouzdanjem i na koga se u vjeri oslanjam. Slika Sina putokaz je do Boga koji me susreće u Isusu iz Nazareta, kao moj brat i prijatelj, kao moj učitelj koji poziva na nasljedovanje. Slika Duha Svetoga putokaz je do Boga kojega mogu doživjeti kao nutarnju snagu i onoga koji me oslobađa i uspravlja; koji nam "doziva u pamet sve što je Isus rekao", to jest aktualizira i ponovno otkriva dublji duhovni smisao Kristovih riječi.

Što mi danas možemo naučiti od svetkovine Trojedinog Boga? Prva je stvar da nitko ne stavlja sebe u središte. Svaka od božanskih osoba upućena je u ljubavi na onu drugu. Dalje, vjera u Presveto Trojstvo poziva nas na stil života u međusobnom poštovanju i prihvaćanju. Ako je Bog u sebi jedinstvo u različitosti, tada smo i mi pozvani na prihvaćanje i poštovanje različitosti, neovisno o naciji, boji kože, vjerovanju, naravi, svjetonazoru i nečem drugom.

Jer zadaća svakog od nas danas jest da budemo znak nade i jedinstva cijelog ljudskog roda.

Piše: Fra Dado Milas/hercegovina.info