Fra Dado Milas: Preljubnica

Smatrali su da je opasan, da sablažnjava, da vjernike skreće s pravoga puta, ustvari da odvodi narod od njih, jer krši mnoge religijske propise ili ih „krivo" tumači. I stalno su tražili nešto čime bi ga osramotili i na koncu maknuli s javne scene. I današnje evanđelje donosi novi ispit za Isusa. Pred njega su doveli ženu koju su navodno zatekli u preljubu, a koju - prema jasnoj odredbi Mojsijeva zakona - zbog toga treba ubiti kamenovanjem.

Piše: Fra Dado Milas/hercegovina.info

Za razliku od današnjeg vremena u kojemu se notorni preljubnici pojavljuju u medijima i hvale se svojim „bračnim avanturama", u Isusovo je vrijeme javno prozivanje preljubnice značilo društvenu smrt: uništen ugled i poštovanje. Treba se staviti u ondašnji sustav vrijednosti koji je po mnogo čemu sličan ovom našem današnjem. Riječ je o društvu u kojem vladaju predrasude, stereotipi. Preljubnice ne samo da su bile u rangu lopova, ubojica, nego su bile čak i niže, jer u ono vrijeme se moglo ubiti, krvno osvetiti, ali preljub se nikako nije tolerirao. Pogotovo ne ženama. Takve su osobe bile na jako lošem glasu, proganjane, prezirane i odbačene od društva. Isus, idući protiv svih mogućih predrasuda, pa i zakona, usuđuje se stati ispred jedne preljubnice. Stati uz preljubnicu - to je bio jedan od najvećih skandala onoga doba. Ako je brani, onda ima neke svoje sebične interese. Braniti je samo zato što je ljudsko biće, to je bilo nepojmljivo. Jer masi je inače nepodnošljiv i samo jedan protivni glas, samo jedno neslaganje, samo jedan glas milosrđa za javnog grešnika.

Postavlja se pitanje: s kojim bismo se likom iz ove evanđeoske priče mi danas mogli poistovjetiti? S preljubnicom koja je stavljena na stup srama radi svog postupka, s onima koji je osuđuju i planiraju ubiti, s farizejima i pismoznancima koji krajičkom oka bapski promatraju što će se dogoditi da bi poslije tračali o tome kad sve prođe, ili s Isusom? S Isusom vjerojatno ne bismo. Naprotiv, da nam Isus danas kaže „tko je bez grijeha neka baci prvi kamen", pola bi nas bacalo kamenje, jer mi smo, u svojim očima, bez grijeha. Za vlastite prekršaje mi pronalazimo svakovrsne isprike: vlastitu narav, prilike, prije svega druge ljude. Zavladala je prikrivena umišljenost vlastite nevinosti, kao neka dogma neodgovornosti.

Obratimo malo pozornost na, uz Isusa, glavni lik ove zgode: ženu. Zanimljivo je kako se u Evanđelju uopće ne spominje muškarac (ili pak žena?) s kojim je dotična žena pogriješila. U skladu sa svojim semitskim mentalitetom, koji je donekle sličan i ovom našem, balkanskom, po kojem je žena apsolutno podvrgnuta muškarcu, muškarac je taj koji određuje što je grijeh i tko je grešnik ili, u ovom slučaju, grešnica. Židovski farizeji i pismoznanci se pozivaju na taj Zakon, ali ga proizvoljno tumače i sami određuju tko kriv. Prema Zakonu bi, naime, i muškarac i žena trebali biti jednako kažnjeni. Ovaj se ulomak iz Ivanovog evanđelja, nažalost, ni dan-danas ne shvaća ozbiljno u našem društvu. Da bi žena uspjela u nečemu, ona mora biti dvaput bolja od muškarca.

I da budem još konkretniji, na području seksualnosti, ako muškarac spava s više cura, on je faca. On je moćan. On je uzor. Ako žena ili cura spava s više muškaraca, ona je ovakva i onakva, da prostite, kurva. Dakle, prisutna su dvostruka mjerila i naše famozno licemjerje.

Ali Isus ne osuđuje ženu. Čak štoviše... Jednom svojom rečenicom ("Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen."), jednostavno izrečenom bez povišenog tona, bez ikakvog prezira i bez želje da otkrije njihove grijehe javnosti, Isus spašava ženu. Na jednom mjestu kasnije Isus kaže: „Ja nisam došao suditi svijetu, nego spasiti svijet."
Isusova izjava: Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen, pogađa u samu srž ljudskoga zla. Isus, pozivajući svakoga od okupljenih pojedinačno da bude osoba, subjekt svoga čina, oduzima snagu okupljenoj masi. On naglašava važnost prvoga kamena, prvoga čina zla, prve laži i optužbe, jer svaki drugi kamen je, na koncu, imitacija prvog kamena. Isus poziva svoje ispitivače, svakog pojedinačno, koji se osjeća sigurnijima u masi - tako uvjerenim da smatra da ne mora ni misliti svojom glavom - poziva svakog od njih da istupi naprijed, da izađe iz mase, da se osobno očituje - samostalno i slobodno. Jer mnoga zla koje mi činimo, zapravo su zla imitacije i ne-mišljenja.

I gdje smo mi u cijeloj ovoj priči? U Mostaru ima oko pedesetak beskućnika, a po nekim procjenama Centra za socijalni rad, oko tisuću obitelji živi daleko ispod granice siromaštva. Sve je veći broj djece koji uopće ne završavaju ni osnovnu školu, a da i ne govorimo o onima koji sve više napuštaju srednju školu. Nismo ni svjesni da smo zanemarili djecu i mlade. Kladionice, kockarnice i noćni klubovi koji, unatoč smiješnim natpisima o kojekakvim zabranama, svoju zaradu broje upravo zahvaljujući maloljetnicima. Oko skoro svake osnovne škole postoje kladionice u koje djeca mogu neometano ulaziti. Pogledajmo situaciju u našim noćnim klubovima... 50% posjetitelja čine prerano odrasle maloljetnice koje vape za nečijom pažnjom. Ali, nažalost, na pogrešnom mjestu i na pogrešne načine. Roditelji više ne znaju što sa svojom djecom.

Gdje su prije bila igrališta, danas su mjesta za parking i placevi za izgradnju imaginarnih tvrtki. Gdje je prije bilo normalno okupljalište mlađih ljudi, sad je lokalni šerif proširio svoje imanje. Djeca se nemaju gdje igrati, a negdje se vrijeme mora provesti. Gradski političari kažu da nisu oni krivi što nema infrastrukture koja pogoduje razvoju djece i brizi za socijalno ugrožene, jer sve se mora rasprodati kako bi se proračun nekako napunio. I tako u krug. A nesretni mladi čovjek leži na svom pijesku čekajući nekoga da ga spasi kao što je Isus spasio preljubnicu. Nitko ne dolazi i on svoju utjehu traži u sve težim porocima, od kladionice i droge, pa sve do kamatarenja i kriminala, sve dok ne postane ona ulična spodoba kojom roditelji plaše malu djecu. I možemo ovako nabrajati do sutra, a sve je ovo u Mostaru. Pred našim nosom. Sve su to današnje preljubnice. Riječ je o ljudima koje smo mi svojim nemarom učinili nemoćnima, riječ je o ljudima koji leže na pijesku te iščekuju svoje ili kamenovanje ili spašavanje, a u većini slučajeva riječ je o - kamenovanju.

Isus poziva na odricanje od ‘bacanje kamenja na ljude oko nas. Ipak, svaki se dan događa, otvoreno ili potajice, da osuđujemo i ‘kamenujemo': u obiteljima, u susjedstvu i na poslu, osobito žestoko na internetu. Nije sporno da mora postojati zdrava kritika, kako u našem malenom svijetu, tako i u javnom životu. Demokracija na koncu ipak živi od kritičkih sučeljavanja. No, ‘kamenovanje' (osuđivanje) znači nešto posve drugo. Ljudima se nanosi duševna bol, kako bi se potvrdila vlastita nevinost. Ali, kad su u pitanju ljudi, ljudski životi i situacije, imajmo na umu da mi nikad ne znamo koliko mislimo da znamo.

Nemojmo se zavaravati. Prošle su dvije tisuće godine i nismo se previše odmaknuli od onog grešnog mentaliteta koji je opisan u današnjem Evanđelju. Neprestano slušamo smjernice iz Evanđelja, a ne čujemo ih. Zlo nije prisutno u svijetu zato što je đavao jak nego zato što smo mi previše licemjerni i mlaki.

Isus predlaže alternativu takvom ponašanju. Zapitajmo se imamo li uopće snage slijediti ga.