Fra Dado Milas: Pitanje izbora

Uono je vrijeme, naime, svaki Židov bio obvezan jednom godišnje doći u Jeruzalem i pokloniti se u Hramu. Velika je većina Židova to činila upravo za blagdan Pashe. Ovaj će grad pet dana kasnije potvrditi svoj loš glas: Jeruzalem koji ubija svoje proroke, grad koji ubija one koji su mu poslani od Boga.

Piše: Fra Dado Milas/hercegovina.info

Isusovim ulaskom u Jeruzalem otvara se zastor najveće drame u povijesti svijeta. Zanimljivo je primijetiti kako je jedan od glavnih protagonista ove drame - maleno magare, na kojem je Isus ujahao u Grad. Za razliku od malog magareta, koje je simbol jednostavnosti, poniznosti i miroljubivosti, konja poistovjećujemo sa silom, sirovom snagom i ratom. U Jeruzalem su također ušli i kralj David, koji je mačem pokorio grad, te rimski osvajači koji su tada vladali Judejom, kao što su mnogo godina kasnije činili Arapi, križari, pa evo i u naše vrijeme pojedini Židovi koji, uz prešutni blagoslov Zapada, žele "očistiti svoj teritorij". Sve ove povijesne ulaske u Jeruzalem obilježili su krv i nasilje. Silni prevrati, prolijevanje nedužne krvi. Potpuno uništenje izmišljenih neprijatelja. Kao što vidite: mnogi su ušli u Jeruzalem, ali nitko kao On. U jednostavnom i poniznom učitelju iz Galileje masa okupljena na slavlje Pashe prepoznaje dugo iščekivanog Mesiju. Onaj koji govori tako snažno kao nitko dosad, koji čini čudesne znake, liječi bolesne i prijatelj je svima, a osobito odbačenima - taj mora da je Mesija, Pomazanik, Spasitelj. Isus je, dakle, svojim djelovanjem u narodu pobudio uvjerenje kako će ih upravo on osloboditi od rimskog okupatora. Vjerojatno su ga često pratili i pozorno slušali i oni koji su u njegovim riječima i gestama čekali samo znak za ustanak. Svi su oni znali da dolazi Galilejac pa su ga veličanstveno dočekali s palminim granama, skrivenim mačevima i oduševljenim poklicima. Ovdje ga razdragano čeka ista ona oduševljena masa koja će ga kasnije i razapeti kad shvati da on ipak nije projekcija njihovih želja i nadanja. Isus je svjestan kako će ovo euforičko raspoloženje naroda prijeći u potpuni obrat pod utjecajem političkih i religijskih moćnika koji su u središtu grada kipjeli od bijesa i mržnje nad tim oduševljenjem.
Nekako mi se čini da je potrebno u našem životu znati razlučiti ono što je važno od onoga što je totalno nevažno. Ali kako doći do onoga što je važno, ako se u našem životu previše nagomilalo onoga što je ružno i nedovršeno? Kako doći do onoga što je bitno ako smo već odavno zalutali s pravoga puta i još uvjeravamo i sebe i druge da smo mi u pravu? Ali, ako se malo maknemo od svega ovoga što nas okružuje, primijetit ćemo da vrijeme sve brže prolazi, a da se mi skoro pa nikako ne mijenjamo. Pretvorili smo se u ljude kiča, ljude nejasnog identiteta, ljude razmrvljenih osjećaja. Ponekad mi se čini da smo se izgubili. Postali smo žrtve, taoci, pa čak i simpatizeri svjetine koja je željna senzacije i „glavešina" koji samo trče za ugledom, moći i lažnim poštovanjem. Neprestano očekujemo „novu vijest", ali nikako da se maknemo od silnih „baraba", a približimo se barem malo Isusu. Postavljam pitanje: kako doći do onoga što je bitno, ako u meni vlada strah od svega i svačega: strah od modernih Pilata i Heroda, Ane i Kajfe koji nam samo jednom svojom riječju mogu zagorčati život, strah za vlastiti ego, strah od istine, strah od ljepote i dobrote? Kako doći do onoga što je važno, ako kod mene, ako u mom srcu nema onog pravog susreta s Isusom, koji mi je pravi primjer kako se nositi s najnezgodnijim situacijama u životu? Kako ćemo doći do onoga što je bitno, ako smo skloni ulizivanju i izdaji, ako nevjernost, kriminal i razne muljaže proglašavamo vlastitom snalažljivošću i opravdavamo borbom za „nacionalne interese"? Kako doći do onoga što je važno ako svoju mlakost i nedosljednost opravdavamo jeftinom nemoći ili onom tipičnom pričom kako sve ovo što se oko nas događa nije naš problem?
Misli su mi okupirale dvije rečenice koje omeđuju ne samo Isusov životni vrhunac nego i život svakog ljudskog bića: Prva rečenica: „Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!" i druga: „Raspni ga!" Između ovih dviju krajnosti prolazi ne samo Veliki tjedan koji slijedi nego i cijeli naš život. Trijumf i propast dolaze u paketu. Cvjetnica je dan koji nam pokazuje u potpunosti kakvi smo mi, ljudi, i kakav je naš život. Prevrtljivi. Oni koji su oduševljeno pri ulasku u Jeruzalem klicali Isusu kao kralju, kasnije su, puni bijesa i prezira, prijetili Pilatu: Mi nemamo kralja, osim cara! Raspni ga! Više nam ne odgovara. Ubij ga... Čak ga i njegovi apostoli Petar i Juda napuštaju. Jedan zbog straha, drugi zbog razočarenja.
Kad je Pilat, onaj politikom opterećeni Rimljanin, stupio pred svjetinu na svom osunčanom trijemu, s njegove desne strane stajao je Isus Krist, nevin i pravedan, onaj koji je došao dati svoj život da bismo živjeli. S lijeve strane stajao je zlobni razbojnik Baraba, čovjek koji je žario, palio i ubijao ljude diljem Judeje. Pilat je upitao razjarenu svjetinu da izaberu: „Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa?" Da sam bio prisutan u Pilatovoj sudnici, što bih odgovorio? Iako je riječ o hipotetskom pitanju, ne smijem izbjeći odgovor zato što je ovo njegovo na prvi pogled obično pitanje uvijek aktualno. Pilatova sudnica je moja savjest. Svakog dana, svakog trenutka... Pred moj sud stupa Isus kao istina, dobrota i pravednost. Uz njega ide i Baraba kao mana, nečistoća, laž. Kad sam god lažan, neiskren, dionik loših i nepoštenih djela i misli ili kad propuštam, što je u posljednje vrijeme česta bolest modernih kršćana, ukazati na grijeh, govorim na sav glas: Ne želim Isusa. Ne treba mi on. Pilate, pusti mi Barabu! Hoću Barabu.
A izabrati Barabu znači - razapeti Krista.