Fra Dado Milas: O pravoj ljubavi

Zanimljivo je da mi, kršćani, danas ne vidimo ono što je vidio veliki indijski vođa Mahatma Gandhi kad je rekao da mi, kršćani, imamo kod sebe dokument s dovoljno dinamita u sebi da cijelu civilizaciju dignemo u zrak, da svijet okrenemo naglavačke, da u ovaj ratovima rastrgani svijet donesemo mir. Ali da mi s njim tako postupamo kao da je to samo komad dobre literature, i ništa više.

Usudio bih se reći da mi danas ne shvaćamo previše ozbiljno ni evanđelje ni Isusa. Dok Isus govori o slobodi i o životu koji se ne preživljava nego proživljava, mi smo sputani i zarobljeni. Živimo u nekakvom grču. Zanimljivo je da smo došli u situaciju u kojoj je čudno smijati se, a posve normalno - tugovati i hodati okolo namrgođen. Pretvorili smo depresiju u opravdani životni stav, a antidepresive u „kruh naš svagdašnji".
Isus na svom rastanku svojim učenicima ostavlja svoju oporuku: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga! I ovdje nije riječ o bilo kojoj ljubavi nego o onoj ljubavi koju je Isus pokazivao cijelim svojim životom. O ljubavi koja se utjelovila u Isusu i na taj način postala kriterij svake ljudske ljubavi. I kakva je ta ljubav? Kako izgleda ta ljubav o kojoj Isus govori? Ljubav ima ruke koje mogu pomoći drugima. Ljubav ima noge da ide onima koji su siromašni i koji su u potrebi. Ljubav ima oči da vidi oko sebe jad i bijedu koju treba utješiti. Ljubav ima uši da čuje one koji je traže. E to je ta ljubav...

Posve je drugi problem što smo mi danas pravu ljubav deformirali i zloupotrijebili. Previše se okrećemo krivim „ljubavima", previše se opterećujemo negativnostima.
Isusu je na poseban način bilo stalo do istine u ljubavi. Zato je snažno i beskompromisno prokazivao smiješne izvanjske pobožnosti, prividne svetosti, svaku vrstu religioznog licemjerja, sve one koji usnama vole, a srce im je daleko od ljudi, sve one koji su obučeni u „ovčje runo", a iznutra su „vuci grabežljivci". I gdje smo u cijeloj toj priči mi, današnji kršćani? Ako mi ne želimo ostati umišljeni vjernici i sumnjivi svjedoci najuzvišenije poruke na zemlji, onda bismo stvarno trebali početi ispočetka, temeljito iznova. Naše kršćanstvo je praktično nasljedovanje Isusa iz Nazareta. I to svakodnevno, a ne samo u određenom vremenu i u određenom prostoru.
Zahvaljujući našim dragim političarima i medijskim spin-doktorima, prestali smo vjerovati obećanjima. Umorili smo se od očekivanja. Umorni smo od velikih riječi i od brbljanja. Previše riječi je deformiralo i našu vjeru.

Kršćanstvo se za mnoge pretvorilo u religiju lijepih riječi, ali ne i djela. Uzmimo npr. da nama najveći problem predstavlja što smo ponekad nešto opsovali ili đavleknuli. A to što blatimo druge iza leđa, što bapskim tračevima uništavamo njihov dobar glas, to što druge varamo ili potkradamo, što potičemo i sami širimo korupciju - to uopće nije problem. Veći nam problem predstavlja pogrešno formiran rječnik, nego činjenica da danas privatnici tretiraju svoje radnike kao gamad. Ponekad mi se čini da se nekad davno bolje odnosilo prema robovima, nego što se danas odnosi prema obespravljenim radnicima kojima se svakodnevno krše ne samo ljudska prava nego i njihovo dostojanstvo i psiha. A privatnik će - u svojim očima prav i zdrav - otići u župni ured, platiti misu i umisliti sebi da je čist u Božjim očima.

Ne vidimo zdravim očima, znao je upozoriti Isus. Zbog čega? Upravo zbog toga što je našoj ljudskoj naravi lakše živjeti kao da ne vidimo, kao da ne razumijemo, kao da ne znamo. Jer priznanje da vidimo, znamo, razumijemo, obvezuje nas na djelovanje. Odbijajući prepoznati znakove vremena u kojem živimo mi se štitimo od obveze djelovanja.

Srušili smo prije 24 godine famozni Berlinski zid, ali smo zato podigli na stotine novih. Zanemarivši ljubav, postali smo taoci mržnje, straha i osvete. Kao da nam je prošlost postala važnija od budućnosti. Zaboravili smo da je demokracija vrijednost, snošljivost vrlina, različitost mišljenja nužnost, dijalog potreba i suživot uvjet pukog opstanka. Svaki i najmanji nepovoljni događaji postaju nam dobrim izgovorom za provalu i širenje mržnje. O svemu se svađamo, ni oko čega se ne želimo dogovoriti. Dok je naša povijest znanost, nečija je historija - mit. I obrnuto. Previše je tu mržnje i laži.
Naša politika dobrim dijelom živi od zlih uspomena, starih svađa i novih podvala. Vrlo tanak sloj ljudi sjajno i bogato živi na račun takva kriznog stanja današnjeg društva. Zato im se i ne žuri nigdje. Umjesto da pomažu narodu da se izvuče iz zaostalosti, oni ga fanatičnom upornošću guraju natrag u lošiju prošlost radi svoje bolje budućnosti. I gdje je ljubav u cijeloj ovoj priči?

Fundamentalizmi svih boja i predznaka bujaju i cvjetaju, a za svaki fundamentalizam važnije je uništiti neprijatelja nego sebe obratiti, sebe promijeniti. Eto odakle nam bojovnost, netrpeljivost, isključivost, uskogrudnost, zaslijepljenost i mržnja. Sve su ovo „znakovi vremena", na koje nas upozorava Isus kad govori o „novom svijetu" koji je utemeljen na ljubavi. Ali ne treba očajavati, me treba ih se bojati, nego se treba hrabro suočiti s njima. Uvod u bolji svijet, kako to fino kaže Mardešić, obično počinje otvorenim govorom o zlim stvarima u njemu. Jer u ovom našem današnjem svijetu, prava ljubav je postala zabranjena. Ilegalna.

Zašto ne bismo i mi prešli u ilegalu? Jer svakome bi od nas bilo dobro malo se sabrati, vidjeti ima li u nama stvarno one ljubavi kojom se toliko hvalimo. Jer čovjek se može čak hvaliti svojom silnom pobožnošću, stalno izgovarati Isusovo ime, a da ga ta „ljubav" ne čini boljim ili odgovornijim u ljubavi prema drugima, pogotovo prema onima koji su potlačeni i obespravljeni. Jer naše kršćanstvo nije teorija nego praksa.
Ljubav je smisao naše vjere. O takvoj ljubavi ovisi naša vjerodostojnost, snaga uvjerljivosti naše zajednice, ako se uopće možemo nazvati - zajednicom. U evanđelju Isus lijepo kaže: „Po ovome ćete znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi za druge". E upravo zbog toga i najmanji čin ljubavi vrijedi više nego tisuću riječi. Jer, kako to lijepo kaže Emerson, stablo prepoznajemo prema njegovim plodovima, a čovjeka prema njegovim djelima.

Piše: Fra Dado Milas/HERCEGOVINA.info