Fra Dado Milas: Najlakše je osuditi

Radi se dakle o rimskom vojniku i dobroj osobi čiji je sluga umirao.
Ključne riječi konkretnog evanđelja glase: „Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego - reci riječ da ozdravi sluga moj."

Piše: Fra Dado Milas/HERCEGOVINA.info

Kad razmišljamo i govorimo o ovom konkretnom događaju iz evanđelja, onda se redovito svi divimo satnikovoj vjeri. Istina je da satnikova vjera nije bila utemeljena na činjenici da je napravio neka dobra djela, nego je njegova vjera bila utemeljena na njegovu priznanju da je Isus jači i od smrti. Njegova vjera je snažna i odvažna i ne zanimaju je granice kulturalnog i religijskog identiteta.

Ali možda smisao cijele ove zgode nije na satnikovoj vjeri nego na samom satniku, na ovom rimskom vojniku koji je model vjere. Ono što stoji u našem fokusu je sama osoba koja pristupa Isusu i način na koji se Isus odnosi prema njoj. Da bismo shvatili pozadinu cijele ove priče, onda trebamo imati na umu da su Židovi mrzili Rimsko carstvo i sve one koji su surađivali s rimskom vlašću. Rim je bio okupator i, kako to okupatori inače rade, iskorištavao je Palestinu. Tko je god surađivao s Rimljanima, bio je objekt mržnje i odbacivanja. Što se tiče rimskog satnika, on je dakle bio izravno odgovoran za rimsku opresiju nad židovskim narodom. Isus ne samo da uvažava Rimljanina nego ga stavlja kao uzor vjere pod navodnicima pravovjernim i pobožnim Židovima. Dakle, nevjernik je postavljen kao uzor vjere onima koji su već vjernici, što je zaista za veliku većinu Židova bila uvreda i skandal nad skandalima.

Ono što je ovdje važno jest slijedeće: to što je ovaj čovjek bio rimski satnik ne znači da nije bio sposoban činiti dobre i pozitivne stvari. Ali sad dolazimo do ključne stvari: predrasude.

Najlakša je stvar na svijetu ne upoznati nikoga, osuditi ga na prvu i zalijepiti mu nekakvu etiketu. Strpati dakle određenu osobu u neke naše ljudske okove i ne dopustiti joj da ona bude ono što ona jest. Kad je riječ o rimskom satniku, on je bio odbačen zato što je bio sveden na samo jednu svoju dimenziju - poslovnu. U ovakvim i sličnim situacijama, Isus se odbija pokoriti kulturološkim predrasudama. Čak štoviše... Suprotstavlja se ograničenim vođama onog vremena i zauzima stranu svih onih koji su odbačeni.

Budimo realni: svi mi olako osuđujemo. Previše smo često skloni odbaciti nekoga samo zato što se ne uklapa u naše kalupe. Već smo rekli da biti vjernik znači ne samo u teoriji nego i u praksi živjeti onako kako je to radio Isus iz Nazareta. Danas razmišljamo o predrasudama, o našoj potrebi da ljude obilježimo, da ih označimo, da ih smjestimo u neke naše prizemne slike i tako ih osudimo. Ponekad ljudima ne dopuštamo da oni budu ono što oni jesu.

Da bismo se oslobodili okova predrasuda, postoje 4 koraka:

1. Iskrenost. Mi danas previše manipuliramo s istinom. Od nas se očekuje da poštujemo i iznad svega promoviramo istinu i iskrenost, pa čak i onda kad to možda nije popularno.
2. Znanje. Informirati se. Isus nam je dao putokaz. Ne trčati pred rudu i ne osuđivati dok ne znaš o čemu se radi. Neznanje je majka svih predrasuda.
3. Obzir i oprez. Ne slušajte što vam drugi govore. Sami se uvjerite u neke stvari. Nemojte dopustiti da mediji ili ulica kroje nečiju sliku u vašim očima. Što bi rek'o dr. House: „Ljudi lažu."
4. Molitva. Možda vam ovo zvuči smiješno i nejasno, ali molitva otvara čovjeku oči i prosvjetljuje ga. Sjećam se svoje pokojne babe koja mi je, kad sam bio dijete, stalno govorila: „Sinko, neka ti Bog pamet prosvijetli." I uvijek me živciralo jer nisam znao šta hoće reći. Što će mi Bog išta raditi s pameću, pa nisam glup. I onda čovjek kasnije shvati što je baba govorila. Kad se dogodi onaj klik, tek ti onda cijela slika bude jasnije. Dakle, molite se za ljude koje ne poznajete i koje možda osuđujete. Molite se također za one ljude koji vas osuđuju. Neka njima Bog pamet prosvijetli. Jer, vjerujte mi, molitva ima svoj moć i nevjerojatno je velika.