Fra Dado Milas: Je li grijeh sumnjati

Prozvan je sumnjičavim, malovjernim pa čak i nevjernim učenikom, i to zbog njegove sporosti u prihvaćanju vjere u Isusovo uskrsnuće. Čovjek koji je tražio objašnjenje. Čovjek koji je pitao. Čovjek koji se usudio (po)sumnjati.

Piše: Fra Dado Milas/hercegovina.info

Zaređen sam za svećenika prije nešto više od devet mjeseci. Prije nekoliko mjeseci, negdje u jesen, dogodilo se nešto što me skoro izbacilo iz takta. Slavio sam večernju svetu misu. U određenom trenutku posvetio sam hostiju, podigao je u zrak, spustio je i kleknuo. Kad sam ustao, u mojoj se glavi začuo glas: „Nije valjda da vjeruješ u ovu gluposti?" Teško je opisati osjećaj koji me u preplavio tom trenutku. Pojedine riječi kao što su tama, opustošenje i praznina opisuju samo jedan dio onoga što sam osjećao. Bilo kako bilo, nekako sam uspio završiti svetu misu i pokušao sve to ignorirati.
Ali to je bilo nemoguće. Osjećaj opustošenja bivao je sve veći i nikako ga nisam mogao iskorijeniti. Progonila me misao da je sve ono što činim - besmisleno. Ubijala me sumnja da sam iznevjerio Crkvu i samog Boga koji me pomazao. Sve me to odvelo do unutarnjeg osjećaja skučenosti, stida i vlastitog licemjerja koji se ponekad miješao s osjećajem jada i ljutnje.

Osjećaj srama imao je svoje posljedice: nikome se nisam mogao povjeriti i tražiti savjet. Iako sam u podsvijesti znao da se trebam nekome obratiti, bilo me previše sram i smatrao sam da će moje iskustvo samo sablazniti slušatelja. I tako sam nastavio nositi taj teret na svom srcu. Ponekad sam uspijevao sve to potisnuti, zaboraviti i ponašati se kao da je sve u redu. Ali svakodnevno sam slavio svetu misu i znao misliti u sebi: „Ne znaju oni kako se osjećam. Ne znaju oni da se moja vjera raspada."

Jedne sam večeri šetao klaustrom i uporno su mi dolazila pitanja o osjećaju izgubljenosti koja su mi već postala dosadni i iritantni sudrug. Pitao sam se o svojoj budućnosti: „Kako ja, kao svećenik koji ne vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost, uopće mogu služiti Crkvi? Onda sam se zapitao: „Kolike su šanse da sam ja u pravu, a da je cijela Crkva u krivu? Tko sam ja uopće da dovedem u pitanje život i vjeru više milijardi ljudi, nepreglednog mnoštva svetih u povijesti Crkve? Odakle mi pravo dovoditi u pitanje vjeru svojih praotaca, Leopolda Bogdana Mandića, Tome i Bonaventure te, iznad svih, samog Franje iz Asiza?" Ta se večer pokazala prijelomnom. Te sam večeri odlučio svakog dana moliti se Bogu da rasvijetli tamu mog srca i podari mi vjeru. Ništa se nije dogodilo iznenada, ali ustrajao sam u molitvi. Par tjedana kasnije, dok sam slavio svetu misu, cijelim su mi bićem zazvučale riječi iz Rimskog misala: „Ne gledaj naše grijehe nego VJERU SVOJE CRKVE". To je bilo to - vjera Crkve. To je bilo ono što sam primio - vjera Kristove Crkve. Nikakva tjeskoba ili poteškoća nisu to mogle više uzdrmati. Naša vjera jest vjera Crkve i upravo je to mjesto na kojem trebamo biti kad god imamo sumnje, poteškoće, probleme, pitanja i brige - Crkva kao zajednica. Crkva kao ljudi. Crkva kao zajednica najsvetijih likova i najgrešnijih bijednika. Sve je ovo skupa proizvelo u meni duboko suosjećanje sa svim onim ljudima koji imaju određene poteškoće sa svojom vjerom ili koji smatraju da su je totalno izgubili. Ovoga u tom trenutku, naravno, nisam bio svjestan. Kad mi sad netko dođe sa svojim sumnjama, pažljivo ga saslušam i samu mu kažem: „Molim te, idi na misu i budi pozoran. Budi svjestan svega onoga u sebi i oko sebe. Bog te čeka."

Postoji jedan famozni izričaj: „Sentire cum Ecclesia" ili, prevedeno na naš, „misliti (ili osjećati) s Crkvom". Ali, kad je riječ o samoj Crkvi, često smo svjedoci zbrke i nedorečenosti koje postoje u glavama mnogih koji danas govore i pišu o Crkvi. Nerijetko se pod Crkvom misli isključivo na papu, biskupe i svećenike. Neki izvan Crkve to čine ne tek iz neznanja, nego ciljano i promišljeno zbog ovih ili onih razloga, dok se kod drugih, ne isključujući tu i brojne kršćane, takvo mišljenje vjerojatno duguje nepoučenosti i površnosti. Sigurno je da je i ovakva definicija Crkve koja polazi od njezina hijerarhijskog uređenja pogodovala takvom razmišljanju. Crkva se u ovom kontekstu lako može shvatiti i poistovjetiti s jednim određenim staležom ili pak s jednim određenim službenikom.
Francuz Arsene Wenger, menadžer engleskog nogometnog premijerligaša i jednog od najpoznatijih svjetskih klubova - Arsenala, nedavno je izjavio: „Mnoštvo stručnjaka ne mora biti nužno u pravu." Duh Sveti ne puše samo u vatikanskim zdanjima i biskupskim rezidencijama. Mišljenja sam da je potrebno nekad suživjeti se i opipati puls sveopće Crkve, a ne samo hijerarhijskih službenika.
Izbjegavam koristiti riječ „sumnja", jer čini mi se da previše koristimo ovu svetu riječ. Sveti Toma, jedan od velikana povijesti spasenja, osoba je koja je u svom životu utjelovila sumnju. Tomu, kao simbola ljudskog traženja i nesigurnosti, često se percipira kao nevjernika. On nije bio nevjeran. On je sumnjao zato što je tražio cijelim svojim bićem da bi onda čitavim bićem prihvatio nađeno. Mnogi upravo sumnju drže pokretačem vjere. Sumnja ima onaj pozitivan vid koji potiče čovjeka na traganje i hrvanje s istinom, koje, na koncu, vodi do zrele i prave vjere.
Pitanja i sumnje apostola Tome bliske su današnjim kršćanima iz dva razloga: prvi, zbog toga što je ‘dječja vjera' mnogih kršćana uzdrmana naočigled velikih prirodnih katastrofa, zloće ljudi, patnje nedužnih, siromaštva i gladi u svijetu i slično; drugi razlog, zato što mnogi kršćani uviđaju da vjera i sumnja uopće ne moraju biti u suprotnosti. Crkva je sve donedavno tvrdila da je grijeh sumnjati, ali danas prihvaća ljude koji imaju sumnje i ulazi u dijalog s njima. Čovjek nosi u sebi nemir, pitanja koja vape za pravim odgovorima: koja je svrha ljudskog života? Što je smrt? Čemu se možemo nadati?
Ne trebamo se brinuti ako na našem putu sazrijevanja u vjeri naletimo na zidove sumnje, jer iskusiti poteškoću po pitanju vjere znači da smo mi negdje duboko u sebi okupirani Božjim stvarima. Vjera je život i ona raste, mijenja se i sazrijeva kroz kušnje, poteškoće i sumnje koje ju pročišćavanju.

p.s. Za one koji to nisu uspjeli zaključiti iz gornjih redaka: pitati se, sumnjati i u sebe i u svijet oko sebe te tražiti pravu istinu - nikad nije bio grijeh.