Darko Juka: Da sam ja netko 7

Rusi i Ukrajinci ponovno mjere čiji je veći (top, naravno), a svekolika domaća javnost uživa u online duodrami u kojoj Lik 1 (lat.: retardus primitivus) i Lik 2 (lat.: diurnarius truculenter) jedan drugomu nude oralnu provjeru međusobnih duljina, dok nadmeni hrvatski mediji u ekstazi copy-pastaju mantru kako je Lik 1 konačno dobio ono što ga ide, jer je, naravno, došao među sebi ravne!!! I, naravno, topovi (ne ukrajinski ili ruski, nego hercegovački) uživaju dok ih hrvatski medijski licemjeri pohvalom vrijeđaju (srpski valjano rečeno) do koske...

Ono divno dijete koje prođe put od velebitskih padina i netaknutih pašnjaka, preko ratnoga progonstva, hrvatske magareće i bh. kozje nogometne lige (obje izmučene Likom 1 i njemu sličnim ratus profiterusima), do najvećega među najvećima, dižu sada u hercegovačke oblake, a još nedavno mu je mostarski mural, nakon afere s Likom 1, ''urešen'' porukom ''govno maleno''. Eh, da, i Ćiro i Sanader dobru znadu kako se među svjetinom preko noći od pukovnika postaje pokojnikom odnosno od majstora pederom i kako je na glavi i potiljku osjetiti potplate dojučerašnjih najdubljih pristalica. Ovo ''najdubljih'' nije pogrješkom, pošto su ti navodno dobro poznavali pH vrijednosti dotad neistraženih dubina Ćaćinih otvora, jednako kao što su upoznali iste kolono-dubine novih šefova.

Nazvali bi mostarski stadion po Luki, galame danas čitav dan, tako lako odbacivši četvrt stoljeća borbe za očuvanje obnovljenoga svetog imena zbog kojega je u više navrata i krv puštena - Zrinjskoga i njegove 113 godina duge povijesti. E, moj Zrinjski, jedan Ballon d'or i ode ti natrag pod klupu... Kapetanu moja kapa do poda, ali nemam dvojbi kakov bi njegov odgovor bio da mu je netko u lice izvalio ovu glupost. No, kada bi hercegovačkim topovima nešto takovo u lice kazao, ponovno bi na mostarskomu muralu postao ''govno maleno''.

Kapetane, plima te odnijela s ovih trulih obala, nevere su te bacale do tvojega usidrenja tamo gdje ti i jest mjesto. Baš onako kako veliki Gibo poruči još većemu Oliju ''sve je kako triba'' i, da parafraziram onu partizansku lektiru ''ne okreći se, sine''. Ako se kreneš okretati ovim obalama, bojim se kako će Stipe ponovno zasuziti, samo ne radosnicama.

Na ovim trulim obalama, predsjednici jedni drugima kradu zastave. U noćnim misijama bh. sealovci provlače se ispod lasera zgrade Predsjedništva i dok oni s ljiljanima na lijevim ramenima na jedan prozor iznose srpsku trobojnicu, oni s tom istom trobojnicom lijevo od srca novu unose. Inače, i jedni i drugi zdesna nose ono plavo-bijelo geometrijsko znakovlje! Moraju, to im znakovlje svakoga mjeseca podijeli plaće!

Kaže Dodik, ne možete ih vi ukrasti, koliko ih ja mogu postaviti. Naravno, raja časti. Inače, baš je ta raja izdašne ruke, te auti, te vozači, te osiguranja, te ručci, te večere, te ovo, te ono, te zastave... Ali dobro, i onaj Zmajo nas lijepo podsjeti kako beg nije cicija. Uvijek je ovdje bilo za de(ge)rneka.

Ma eto, i te zastave su ona puka pučka zabava, čista distrakcija s onoga što je stvarno, sivo, trulo i bolno, pa se svako malo u BiH političari prisjete neprolaznoga savjeta Marije Antoanete, ali pošto ovdje zbilja nema ni kolača ni kruha, raju zabave igrokazima ... Dobro je to okušan recept, prema kojemu, bez one jedne žlice vegete, svake godine iz ovih i iz onih proračuna dobro nahranimo KUD-ove (čitaj - glasačku bazu), ali nam središnja hrvatska kazališna kuća u BiH, HNK Mostar, već gotovo dva desetljeća čuči pod onom napuklom betonskom dekom.

Više se ja od Antoanetinih kolača pribojavam novosadskoga kokard-ludila Dodik-Vučić i poruka tipa ''žao mi je što nismo zajedno''. Dok dvojac zajedno slavi stotinu godina pripajanja Vojvodine Kraljevini Srbiji, srpski vrhovnik u Predsjedništvu BiH opominje Kim Jong-unova kompanjona sa singapurskoga ovogodišnjeg ljetovanja zbog čestitke u povodu Dana državnosti BiH. Istodobno, dva bošnjačka člana Predsjedništva odabiru jarko zeleni sag za šetnju do Vječne vatre, a FTV svoj ''praznični'' program resi ''patriotskom pjesmom'', dok u pozadini na vjetru vihori ratna zastava Republike BiH?! Da, ona sa srednjovjekovnim ljiljanima koje su na štitovima nosili vitezovi svih onodobnih europskih kršćanskih vladara, uključujući i one bosanske vlastele Kotromanića.

No, ne dodjeljuje Sarajevo nagradu s imenom posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića kojega Turci, zajedno s još 200 bosanskih plemića, u lipnju 1463. pogubiše u taboru sultana Mehmeda II., nakon što su (suvremenim rječnikom rečeno) izvršili agresiju na Bosnu, anektirali ju i u njoj proveli etničko čišćenje. Ne! Dodjeljuju nagradu s imenom turskoga silnika Isa-beg Isakovića (Hranušića), hrvatskoga vojskovođe u osmanskoj službi koji je uspon ostvario zulumom nad kršćanima srednjovjekovne Bosne i koji je ''ujanjičario'' na desetke tisuća kršćanske djece.

Nakon što ju je (razumljivo) primio Recep Tayyip Erdogan, sa osmjehom ju je (nerazumljivo) prihvatila i Kolinda Grabar-Kitarović, a nakon nje i inače odmjereni i oprezni Ivo Josipović. Kada im pridodamo Mesićevo odlikovanje ''Prijatelj Bosne'', s Dana sultan Fatihove ahdname (sultan koji je palio samostane i crkve, ubijao i progonio katolike), onda izredasmo sve hrvatske predsjednike nakon Prvoga koji su se počastili znamenjem povijesnih hrvatskih pogroma.

Lijepo je, na tu temu, prof. Mile Lasić na svojemu FB profilu zapisao: ''Nagradama se uvijek vode politike od strane onih koji nagrade dodjeljuju, ali i onih koji nagrade primaju.''. Cijenjeni je profesor, odgovarajući na upit jednoga od komentatora svoje objave, dodao: ''Politička moderna podrazumijeva razlikovanje historije (onog što je prošlo) od historiografije (moguće interpretacije prošlosti) i povijesti (kritičko-racionalističkog propitivanja i historije i historiografije). Osobno sam privrženik ovog trećeg pristupa, a Vi vidite ...''.

Pitam se je li ga čulo SPKD Prosvjeta Mostar koje je svoju novu nagradu imenovalo imenom Stepe Stepanovića koji 1918. u Mostar uvede srpsku vojsku i oslobodi slobode sve nacionalno osviješteno hrvatsko i muslimansko među gradskim življem. Pitam se što im je trebalo, nakon tako oprezne, tako strateške i tako dobro trostrano prihvaćene izgradnje suživota mostarskih Srba s druga dva naroda, a nakon rata u kojemu srpska vojska iza sebe ostavi porušene mostove, spaljen istočni dio grada i, povrh svega, ostavi stravu Uborka, nagradu imenovati po čovjeku koji je u ratu koji otpoče iz cijevi pištolja Srbina iz Obljaja vodio vojsku protiv koje se borilo barem dvije trećine mostarskoga življa. Netaktično! Provokativno! Zasluženo osuđeno!
Na kraju, nacionalno je mješoviti Mostar dobio svoj Winterville. Zaista, u tako osjetljivoj sredini uvijek sve treba dobro odvagnuti, dvaput mjeriti, jedanput rezati. Gradski su oci odvagnuli kako naša tri jezika jedino u miru može držati - engleski. No, Sarajevo je ono koje me iznenadi! Ravnatelj Skenderije javno izreče kako će ''građani Sarajeva imati najveći Advent''. Pomislih, na prvu, Sarajevo je evoluiralo, Sarajevo je iskočilo i preskočilo sve gradove okružja, te za svoje malobrojne katolike organizira svečani program u vremenu Došašća... No, nastavih čitati tu objavu i brzo padoh natrag u sarajevski smog - ''Advent će trajati do 15. januara.''... Čije Došašće, zaboga, kulminira polovicom siječnja?!

Dok gledam onu naslovnicu Dnevnoga avaza s fotografijom ogromne bijele zastave sa štitom od onih nesretnih ljiljana, na kojoj piše ''Cijeli Beč u bojama BiH'', prisjećam se što je Ivo Andrić u svojemu nekrologu A.G. Matošu zapisao 1914. godine: ''Sva Hrvatska nelijepo hrče. Budni su samo pjesnici i atentatori.''.
Kao što Brešan natjera Učitelja Andru iz Hamleta u Mrduši Donjoj na doradbu Shakespearea, natjeraše i mene na bogohuljenje. Da sam ja netko, napisao bih: Svi hrčemo! Nitko nije budan!

Autor: Darko Juka

Preuzeto sa Facebooka