Zdravko Tomac: Partizani nisu utemeljitelji hrvatske Države

U reviziji i krivotvorenju hrvatske prošlosti, retitoizaciji Hrvatske, veli­čanju partizana i komu­nističkog antifašizma, hrvatski državni vrh učinio je novi veliki korak svojim govorima na pro­slavi Dana antifašističke borbe 22. lip­nja u šumi Brezovica kraj Siska.

Predsjednik Republike Ivo Josipović i čelnici SDP-a Zoran Milanović, predsjednik Vlade Republike Hr­vatske i Josip Leko, zamjenik pred­sjednika Hrvatskog sabora, ponovno su demonstrirali svoju slogu i odluč­nost u nametanju krivotvorina o novi­joj hrvatskoj povijesti.

Svi njihovi govori kao i govor Ratka Maričića, predstavnika antifašista, temeljili su se na trima velikim neistinama i krivotvorinama:

1. da je hrvatska država stvorena partizanskom borbom, odnosno da je tada hrvatski narod izborio ne samo svoju slobodu nego i nacionalni identitet i državu;

2. da je partizanska borba najvažniji i naj­svjetliji događaj u povijesti hrvatskoga naroda i

3. da su ‘antifašisti bili tada što su hrvatski branitelji bili devedesetih'.

Nakon ukidanja pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom bleiburškim žrtvama i negiranju komu­nističkih zločina, nakon govora u Jasenovcu i ovi govori, dio su sustavne politike omalovažavanja vrijednosti Domovinskoga rata, veličanja partizanske borbe i titoizma s ciljem da se izvrši velika revizija povijesti, da se provede velika krivotvorina kao navodna istina, odnosno da je hrvatski narod, kako stal­no ponavljaju antifašisti, stvorio i obra­nio svoju državu 1945., a da ju je 1991. samo još jedanput obranio od velikosrp­ske agresije. Takva politika državnog vrha ne samo da je pokušaj nametanja krivotvorina, nego je i protuustavna jer u Ustavu RH piše istina o tomu kada je stvorena i obranjena hrvatska država. U Ustavu Republike Hrvatske u izvori­šnim osnovama između ostalog piše:

‘Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvat­ski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izra­ženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991. - 1995.), hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za usposta­vu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.'

TEZA DA JE HRVATSKA STVORENA PARTIZANSKOM BORBOM OPASNA JE PODVALA

Ustav nedvosmisleno utvrđuje da je hrvatska država stvorena i obra­njena pobjedom u Domovinskome ratu, a ne u partizanskoj borbi stvara­njem titoističke Jugoslavije. Zatim, da je hrvatska država stvorena u povije­snoj prekretnici odbacivanja komunističkih sustava. Dakle nema kontinui­teta između Domovinskoga rata i komunističkog antifašizma jer je u procesu stvaranja hrvatske države odbačen komunistički sustav kao tota­litarni nedemokratski sustav. Zato je protuustavno, protunarodno i protuhrvatsko izjednačavanje antifašističke borbe četrdesetih godina i hrvatskih branitelja devedesetih godina.

Komunistički antifašisti imaju zasluge, u borbi protiv fašizma i naci­zma kao što ih ima i Staljin i te zaslu­ge ne treba odbacivati. Ali oni nisu donijeli slobodu hrvatskome narodu, nego novi totalitarizam. Oni nisu doni­jeli nacionalne i vjerske slobode, nego velike progone hrvatskih domoljuba i vjernika. Oni se nisu izborili za samo­stalnu i suverenu Hrvatsku, nego za komunističku Jugoslaviju. U krajnjem, oni su i zaslužni za režim na čijem je čelu bio komunist Milošević u kojem su udruženi velikosrbi i Titova JNA, pokušali brutalnim ratom i agresijom očuvati komunističku Jugoslaviju kao najveću moguću veliku Srbiju.

Suprotno tomu, hrvatski su se branitelji devedesetih godina borili pro­tiv komunističkog totalitarizma, protiv režima koji je godinama masovno kršio nacionalne i vjerske slobode kao i ljud­ska prava građana. Izborili su se za samostalnu, suverenu i demokratsku državu. Zato nije slučajno što su hrvat­ski branitelji kao simbol svoje borbe nosili križ i krunicu, a agresori crvenu zvijezdu petokraku. Izjednačavati ih, partizane i hrvatske branitelje, tvrditi da su partizani stvorili državu i obranili nacionalni identitet hrvatskoga naroda i njegove nacionalne i vjerske slobode, velika je krivotvorina i neistina.

Na proslavi u Brezovici vrlo značajnu ulogu imao je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća. Milorad Pupovac je 22. lipnja prikazao kao prvi čin, kao uvod u pra­vi antifašistički ustanak naroda Hrvat­ske koji se slavi 27. srpnja u Srbu.

Još nešto treba reći. Ako bi bila istina to što govore crveni državni vrh, antifašisti i njihovi glorifikatori, postavlja se pitanje protiv koga su se branili hrvatski branitelji? Kako je moguće objasniti da se u Hrvatskoj, s najvišeg mjesta, veliča crvena zvijezda petokraka kao simbol slobode, časti, demokracije i ponosa, a da je ta crve­na zvijezda petokraka bila na kapama i onih koji su masovno ubijali na Križnome putu i u Vukovaru, i u Srebrenici i drugdje. Protiv koga smo mi to i zašto ratovali devedesetih godina ako su komunisti ostvarili slo­bodu i nacionalnu državu? Kako to da nitko od hrvatskih branitelja nije nosio niti jedan partizanski simbol ako su oni bili jednako časni kao i branitelji, ako su se i oni, kako kaže državni vrh, časno borili za slobodu, nacionalni identitet i hrvatsku državu.

Teza da je Hrvatska kao država stvorena partizanskom borbom, opa­sna je laž i opasna podvala. Jer da je to točno, onda Domovinskoga rata ne bi bilo. Onda ne bi bilo agresorske i zločinačke Titove JNA te crvene zvije­zde petokrake kao simbola pod kojim su izvršeni masovni zločini i nakon Drugoga svjetskog rata i u Domovinskom ratu i u ratu u Bosni i Hercegovi­ni. Ne može se ni na koji način opravdati Milanovićeva relativizacija zloči­na koji kaže da je zločina bilo, ali da je to bilo drugo vrijeme i da to vrije­me treba ocjenjivati blažim kriteriji­ma. Dakle sugerira da se ne treba pre­više baviti komunističkim zločinima. Antifašisti, komunisti i nekomunisti imaju velike zasluge kao i svi antifaši­sti koji su se borili protiv nacizma i fašizma. Te im zasluge ne treba uma­njivati, ali nedopustivo je da im se u zasluge stavlja ono što nisu učinili, da ih se krivotvorinama pokušava promo­virati u najveću vrjednotu hrvatskoga naroda, da ih se uzdiže na razine ute­meljitelja hrvatske države, slobode i nacionalnoga identiteta.

Ako se takvoj strategiji doda da već desetak godina s istim ciljevima i iz istih izvora idu brojne krivotvorine, negiranja vrijednosti Domovinskoga rata, pretvaranja Domovinskoga rata u zločinački pothvat, u prljavi dogovorni rat na čelu s Tuđmanom i Miloševićem radi komadanja Bosne i Hercegovine i stvaranja velike Hrvatske i velike Sr­bije, onda je jasno zašto su u pravu oni koji su tu crvenu vlast nazvali nenarodnom vlašću.

Ne radi se o pretjerivanju i pri­godničarskom veličanju uloge partiza­na u hrvatskoj povijesti. Radi se o dobro osmišljenoj strategiji koju nena­rodna vlast provodi već dulje vrijeme. Dosta sam članaka o tome napisao. Zato ću samo podsjetiti na neke bitne procese. Proces detuđmanizacije traje već godinama. Obezvrjeđuju se sve bitne vrijednosti Domovinskoga rata te se hrvatski branitelji pretvaraju u sudionike zločinačkog pothvata, a sudi se državnom i vojnom vodstvu i u Haagu i u Hrvatskoj.

Paralelno ide proces rehabilita­cije titoizma i crvene zvijezde petokra­ke kao simbola pravde, ponosa i demo­kracije uz negiranje komunističkih zlo­čina ili svođenje na pojedinačne, koji se nisu mogli izbjeći, za koje se kaže da su bili gotovo nužni i opravdani.

JASNA STRATEGIJA

Sotonizacijom i kriminalizacijom Domovinskoga rata i rehabilitaci­jom vrijednosti titoizma stvorena je nova povijesna situacija u kojoj su hrvatski branitelji postali agresori, zlo­činci, provoditelji etničkoga čišćenja srpskoga naroda i agresori na Bosnu i Hercegovinu. U skladu s takvom stra­tegijom na jednoj strani partizanskoj, komunističkoj, bili su samo časni i dobri ljudi, a na dragoj su strani bili zli ljudi, zločinci koje je trebalo očisti­ti i kazniti. Istodobno išao je proces u kojemu su četnici postali također antifašisti. Četnik je postao i predsjednik Srbije, na putu je rehabilitacija Draže Mihailovića. U Hrvatskoj se četnički ustanak u Srbu ponovno pretvara u ustanak naroda Hrvatske, a 22. lipnja samo je uvod u pravi ustanak. Hrvat­ska je prihvatila te povijesne revizije, prihvatila je Republiku Srpsku. Prih­vatila je da se sudi hrvatskim branite­ljima na temelju lažnih optužnica voj­nih sudova agresorske JNA.

Najviši hrvatski dužnosnici pri­hvatili su, ali ne samo prihvatili, nego propagiraju tezu i krivotvorinu da je Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu (bivši predsjednik Mesić, Predsjed­nik Josipović i ministrica vanjskih poslova Pusić). U takvoj strategiji ništa nije slučajno: ni ukidanje pokro­viteljstva nad komemoracijom žrtva­ma u Bleiburgu, ni govori u Jasenov­cu, ni istup predsjednika Josipovića u Izraelu. Govori u Sisku koji lažno pri­kazuju partizane kao stvaratelje hrvat­ske nacionalne države, kao najveću vrjednotu hrvatskoga naroda, dio su te strategije. Cilj je mijenjati same teme­lje hrvatske države.

Strategija je jasna! Nastaviti s diskreditacijom vrjednota Domovin­skoga rata i s rehabilitacijom titoizma i partizanskoga pokreta, stvoriti pret­postavke za novo bratstvo, za povla­čenje tužbe za genocid protiv Srbije i za prihvaćanje najopasnije teze da nije bilo agresorskoga rata, nego da se ra­dilo o sukobu dvaju nacionalizama na čelu s Tuđmanom i Miloševićem koji su jednako krivi. Kako su oni umrli, kako ih više nema, nastoji se Domovin­ski rat prikazati kao mračna epizoda u povijesti hrvatskoga naroda, kao pogreš­ka koja je srušila velike vrijednosti o kojima su složno i euforično govorili u Brezovici vodeći ljudi Hrvatske.

Tri dana kasnije, 25. lipnja, Hrvatska Hr­vatska ‘slavi' Dan državnosti. Stavio sam riječ slavi pod navodnike jer se u stvari taj dan ne slavi, on se radi reda traljavo obilježava, što je nacionalna sramota, a pogotovo ga ne slave crve­ni. Oni bi najradije da se taj dan izbri­še, kako bi izbrisali sjećanje na svoju izdaju u ključnim trenutcima stvaranja i obrane hrvatske države.

Kao što je poznato, Hrvatski je sabor, nakon provedenog referenduma o samostalnosti Hrvatske, usprkos ve­likim opasnostima i pritiscima, donio 25. lipnja 1991. godine dakle, prije 21 godinu, Odluku o proglašenju samo­stalnosti Hrvatske i raskidanju svih veza sa SFRJ. I slovenski je parlament donio Odluku o samostalnosti Slove­nije na temelju dogovora Tuđman-Kučan. U Sloveniji je odluka donesena jednoglasno, za razliku od Hrvatske u kojoj je bilo mnogo problema. Tadaš­nji SKH SDP, preteča današnjega SDP-a, u presudnome trenutku odlučiva­nja o stvaranju hrvatske države demon­strativno je napustio Hrvatski sabor. Dakle nije glasao o samostalnosti hr­vatske države.

Možda i u tome treba tražiti raz­loge zašto se danas, 21 godinu poslije ne samo omalovažava obilježavanje Dana državnosti nego se pušta u javnost (kako bi se vidjelo reagiranje naroda), prijedlog da se ukine obilježavanje to­ga povijesnoga događaja kao praznika - neradnog dana.

Piše[dr. Zdravko Tomac | Hrvatski list