Vapaj za ujedinjene Hrvata i Hrvatica

Hrvatska zemlja

... u kome dalje stoji: ...na kome se nalazi moj prijatelj i suborac legenda slavne brigade Hrvatske vojske koji je pretrpio moždani udar po drugi puta u životu.

Kažu da more i valovi smiruju, a mene u ovome trenutku ništa ne može smiriti jer nemir i strepnja su u meni od staha da bi mi moj prijatelj mogao dok ja dođem izvršiti suicid.

Zašto sigurno se pitate?

Taj moj prijatelj je u samim začecima napada na našu ljepu domovinu ostavio siguran posao i stao na branik domovine. Nije nije bio slabić, bio je otac i majka mnogima suborcima i uvjek je išao prvi iako je već tada bio u ranim pedesetim godinama.

Mnogi su na račun njegove hrabrosti i požrtvovnosti dobili visoke činove dok je on ostao mali čovjek. Vjerovao je u te ljude i više je skrbio i pazio na njih nego na samog sebe. Došao je  ovoga ljeta i taj dan kada je završio u bolnici gdje je ležao tako sam i bespomoćan ne čekajući doktora jer je znao da mu nije dobro, on je čekao svoje suborce, čekao je svoju djecu kako ih je znao zvati. Njih nije bilo  iako znaju da je on teško bolestan i u beznađu.

Zaboravljen i ostavljen na krevetu leži, a suza mu u oku i bolan grč na licu . Zašto ih nema gdje su ti moji tići gdje su moja dica pita se? Zar su me zaboravili, mene starca u samoći koji ničega nije željan jedino rječi utjehe koja mu dušu liječi.

Nema ih, a on tone u sve veći očaj sa suzama u očima i pomišlja na najgore, na  odlazak na neki bolji svjet.

Pitam se zašto je moralo doći da moj prijatelj dođe u takvo stanje u kakvom je sada. Gdje smo mi to došli i zašto smo ratovali?  Radi fotelja ili nekakvih privilegija?

Mi smo srcem krenuli i stali na branik domovine gdje smo i ostali do kraja, i kakva danas imamo prava? Kažu neki da smo povlašteni. Možda jesmo jer umiremo u najboljim godinama poniženi i zaboravljeni od svih!

Zašto postoje razne udruge? Svi smo bili isti ne tako davne 1991. kada smo krenuli u obranu domovine, a danas smo kao i moj prijatelj  ostavljeni i zaboravljeni od svih na svijetu.

Idem i plovim sa suzama u očima, a nadam se da moj prijatelj na postelji mene čeka sa malim osmjehom u kutu njegovih usana.

Ovim pismom apeliram na sve, ako smo istinski Hrvati domoljubi i katolici da se ponovno ujedinemo i krenemo za Hrvatsku svim srcem i dušom.

Sve ostalo je prolazno samo je Hrvatska je vječna.

Dragovoljac Domovinskog rata