Ustani bane, Hrvatska te zove...

22.08.2011

"Da, to je Europa, od Atlantika do Urala, to je cijela Europa, to će odrediti sudbinu svijeta", vizionarski će u nadahnutom govoru davne 1959. godine u Strasbourgu izjaviti Charles de Gaulle...

...tada ni ne sluteći da će upravo ironijom sudbine svijet pedeset godina poslije svjedočiti svojevrsnoj agoniji takve idealizirane, utopistički zamišljene Europe.

Kao protuteža SAD-u i tadašnjem SSSR-u, veliki je Francuz u ondašnjim povijesnim okolnostima ratom izmrcvarenu Europu želio vidjeti ujedinjenu i obnovljenu, dostojnu svoje slavne, makar turbulentne prošlosti.

Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova devet će godina prije, kao kamen zaglavni, predložiti ujedinjavanje francuske i njemačke industrije ugljena i čelika pod zajedničku vlast. Taj se događaj i datum (9. svibnja 1950.) danas obilježava kao Dan Europe. Od tog vremena naovamo (spomenimo najznačajnije događaje; 18. travnja 1951. potpisan Pariški ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik, 25. ožujka 1957. potpisan Rimski ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice, 1. srpnja 1968. uspostavljena carinska unija, 1. siječnja 1973. prvo proširenje: u Zajednicu, uz prijašnjih šest zemalja osnivačica, pristupaju Velika Britanija, Danska i Irska...) teče jedan proces koji zbog svojih sui generis karakteristika nije predvidiv, te kao takav teško provediv, pa i opasan ukoliko nema jasno postavljene ciljeve i mogućnosti.

Ugovorom iz Maastrichta, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1993. postavljeni su, sada se vidi, pretenciozni ciljevi o jedinstvenoj ekonomskoj i monetarnoj uniji, jedinstvenoj valuti, zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, zajedničkoj obrambenoj politici, kao i uvođenje građanstva Unije. Dakle iz jednog pretežno gospodarskog saveza, institucionalizirao se novi politički okvir, koji se od tada naziva Europska unija.

Sklepana Europska unija generator kriza

U posljednje dvije godine, pod naletom gospodarskih i financijskih kriza kojima smo izloženi na globalnoj razini, vidljiva je nemoć institucija i mehanizama Europske unije u svladavanju tih poteškoća. Štoviše, paradoksom ekonomske logike, zbog famozne eurozone, heterogenosti političkog i ekonomskog prostora, te silnih kulturoloških razlika među zemljama članicama, sama Europska unija, ovako sklepana, postaje generator kriza koje nemaju namjeru stati.

Slobodno se može ustvrditi da nema jedne Njemačke, koja je gospodarska lokomotiva cijele Unije, i koja sa stotinama milijarda eura krpa potonula gospodarstva drugih zemalja članica, već bi svjedočili raspadu Unije, a i ovako mali su izgledi da uopće opstane, na način kako su zamišljali Charles de Gaulle i prvi njemački kancelar Konrad Adenauer.

Britanska figa u džepu

Grčka, Italija, Španjolska, Portugal, Irska, Mađarska, Rumunjska, Bugarska... crna je i teška omča oko vrata iznemogle Unije. Francuska uz spomenutu Njemačku nastoji kontrolirati situaciju, dok Velika Britanija sa svojom funtom i figom u džepu više gleda na zapadnu stranu Atlantika.

I sada se nameće, za nas Hrvate, logično pitanje: kakve su i kolike guske zadnjih godina mlatarale praznu slamu, uvjeravajući nas - i još nas uvjeravaju - kako nas tamo čeka misirsko blagostanje? Nimalo državnički, sadašnji, a i bivši predsjednik nisu predvidjeli i neki drugi scenarij; nimalo premijerski bivši, a i sadašnja premijerka nisu naciji ostavili mogućnost alternative; i vlast i oporba, kao guske u magli vode ovu sluđenu zemlju ravno prema detonacijama velikih političkih i socijalnih nemira. Što su svi oni zajedno učinili u temeljnoj stvari jedne države, a to je osiguravanje dovoljnih količina hrane za vlastite građane? Oni su dali i daju nakaradne subvencije uvozničkom lobiju, kako bi domaća poljoprivredna industrija crknula poput krave kojoj ne daju sijena. Što je s energetskim sektorom? Je li INA konačno pala u mađarske ruke, ili ćemo poslati nekog novog Jelačića u obranu nacionalnih interesa? Hoće li Talijanima, u do sada nezabilježenoj krizi, donekle pomoći darovani tzv. zaštićeni ribolovni pojas, kojeg nemilosrdno oru njihove ribarice? Hoće li onaj slovenski maneken još srdačnije hrliti u zagrljaj našoj premijerki, nakon što je vidio da nema kraja hrvatskoj servilnosti? Hoće li uz guske i osječku sovu pecnuti savjest zbog ona četiri glagola, koja je u dahu obznanio zaprepaštenoj naciji, kada su poput zvijeri lovili najvećeg hrvatskog vojskovođu, još od vremena prije spomenutog bana Jelačića? Presedan u povijesti, rekao bi bivši američki veleposlanik, inače sklon cinizmu.

Nema popravnog...

Što ćemo sada gospodo? Čujete li potmule detonacije pod skutima stare gospođe Europe, kamo ste se htjeli skriti kako ovaj narod ne bi više gledao vašu nesposobnost i ravnodušnost spram vitalnih nacionalnih pitanja i problema?

Što je najgore, nema ni popravnog. Popraviti se može nešto što u cijelosti nije krivo. U ovom našem, hrvatskom slučaju - srljanje u EU maglu - sve je krivo.

izvor: dalmacijanews

loading...