Tužno pismo majke koja je izgubila bebu u 9. mjesecu trudnoće

beba

"Istina je da nema utjehe, barem ne brzo", smatra mama bebe kojoj je srce prestalo kucati tri tjedna prije termina poroda. Ovo je njezina priča:

Nakon četiri duga i naporna dana provedena u bolnici, napokon smo došli doma, te odmah nakon zvuka zalupljenih vrata iza nas, moj se muž prvi puta slomio. Osjetno bez imalo snage u jakom tijelu, odrastao čovjek naslonjen na svoju isto toliko ranjenu ženu, isplakao je more koje je držao četiri dana u sebi samo da bude jak za nas. Za nas troje. Nekad spojeni, sada samo rana u srcu i rana na maternici.

Tog ponedjeljka, kao i svakog drugog dana, ali ovaj put još jedan dan bliže da upoznamo naš centar svijeta, dragi je došao s posla doma na ručak, sjeo za stol i upitao već uhodano, ali srcu drago pitanje: Kako je naša Mrvica danas? Dignula sam tupi pogled s tanjura i duboko ga gledajući rekla Ne znam, što je meni bilo čudnije nego njemu. Ovo Ne znam imalo je jačinu u smislu da me njegovo pitanje na tren ošamutilo, jer sam shvatila da Mrvica i ja tog dana nismo progovorile. A nas bi dvije razgovarale većinu dana kad god bi me njene nogice i rukice podsjetile kako ispod mojeg srca kuca još jedno.

Opet se vraćam na ovaj Ne znam odgovor, jer zaista ne znam jesam li ju uopće osjetila tog dana. Muž je normalno nastavio s ručkom rekavši kako je to sad već normalno, jer smo čitali da što si bliže terminu, to je i bebica veća i ima manje prostora u svojoj kućici. Utjeha je bila instantna, smislena, te sam nastavila s objedom vjerujući kako me danas očito puno toga dekoncentriralo pa se nisam stigla posvetiti našim malim razgovorima.

No ta šutnja se nastavila, a ja sam se tog dana umirila kao nijednom do tad. Ležala sam ispred stišanog televizora i čekala svoju Mrvicu da se zaželi igre. I tata ju je mazio, ali i dalje smo se tješili kako joj je mala guza sad već velika, pa se umirila u svojem malom prostoru. Sjećam se da mi je netko rekao da ako ne osjetiš pomicanje bebe tijekom cijelog dana, da odeš posjetiti doktora, reda radi. Pa smo odlučili pričekati do navečer. Inače je naš mali Skakavac bio izrazito aktivan otkad nam je prvi put dala do znanja da postoji. Gurkanje nogicama pod rebro i rukicama po mjehuru bile su najslađe muke u trudnoći.

Još uvijek ništa, a bliži se ponoć, no mi se i dalje tješimo blizinom poroda i njenom veličinom. Sretni jer je toliko sad već narasla da više ne može plesati kao prije. Spremni za spavanje, legli smo u krevet. Minutu kasnije ustajem i kažem mužu da ću mirnije spavati ako odemo svejedno do doktora pogledati što radi naša beba i zašto je danas tako mirna. Spremili smo se u sekundi i za 20 minuta bili pred bolnicom.

Pozvonili smo na vrata u odjelu porodništva, otvorila nam je mlada nasmijana sestra, rekli smo joj kako bismo voljeli samo zbog mirnijeg sna pogledati bebu na ultrazvuku, ispričavajući se unaprijed što ih gnjavimo mojim malim paničarenjem oko naše prve bebe. Valjda je to normalno, mislila sam. Malo paničariti kad si prvi puta trudna. Sestra je rekla da nema problema i dobro da smo došli. Reda radi. Legla sam na krevet dok su mi stavljali hladni gel na sada već veliku bebinu kućicu. Jedna glavna sestra i dvije mlađe. Nitko ništa nije rekao. Izašla je glavna, vratila se s gospođom u bijeloj kuti, doktoricom. Čovjek bi pomislio da je to neki čudan znak, no ne i ja. Mirna, jer idemo doma za par minuta kad mi kaže Sve je u redu, gospođo. Doktorica je sad već ugrijani gel razmazivala po mom trbuhu, snažnije i sa svih strana. Nitko ništa i dalje ne govori. Meni srce malo više lupa. Stala je, pogledala me i rekla je Gospođo, ali bez ovog željenog nastavka da je sve u redu, već s onim nastavkom kao iz SF filmova: vaša beba nema vitalnih znakova.

Kako to mislite? Rekla sam kroz smijeh. Da, kroz smijeh. Jer su mene našli u ponoć zezati. I lagati mi. To je bila zezancija, mislim si. Zezancija u ponoć za uplašenu trudnicu. I zato sam se nasmijala. Molim vas da mi pozovete muža. Onaj s naočalama. I bradom. Molim vas, odmah! To sam uspjela reći. Kroz smijeh. Kada je došao, tada i iduća četiri dana, nisam skidala pogled s njegovog lica. Jedino lice koje na mene ima učinak droge i tableta za smirenje. Recite mu što ste rekli meni. Nisam micala pogled s njegovih očiju, grebući ga za ramena. Oči su mu se zacrvenile. Kao da je progutao nešto jako ljuto. Nisu suzile, samo su susprezale nešto što je shvatio i prihvatio prije mene. Progutao je knedlu. Vidio je da sam blijeda. Vidio je da buncam. Čuo je da mu na uho šapćem da zamoli doktoricu da mi prestanu lagati. Meni, trudnici u devetom mjesecu trudnoće. U ponoć. Na bolničkom krevetu.

Ne bih znala opisati kako je izgledalo to moje stanje šoka. Ne bih voljela ni biti on u tom trenutku da to vidim. Idućih sat vremena sam šutjela, pa malo buncala, ali i dalje nisam vjerovala. Govorila sam im da je jučer plesala i da su krivo procijenili. Jer je jučer plesala. Na Strossu na Pavela. I igrali smo se skrivača jučer. I pjevali joj. I tata joj je pričao i ona je odgovarala. I ljubio nogice. Kakvi sad vitalni znakovi onda...

Sjedila sam tako u ordinaciji, s iglom u ruci, da mi provjere nalaze jesam li dovoljno zdrava za vaginalni porod. Porod. A jučer je plesala. Porod. Tri tjedna prije termina. Halo. A ja još uvijek čekam da mi se ona javi. Da pljunem zdravstvu u lice.

Ubrzo su nas smjestili u boks 5. Naš dom idućih 46 sati. Jer ono što slijedi je 44 sata poroda. Objasnili su nam da je prirodni porod najbolja opcija za naše buduće bebice. Mislim, što god vi kažete, ali ona će se sada javiti. Vidite, negiranje je malo potrajalo. Zato nisam ni plakala. Previše. A taj boks 5 nije bio ni tako loš. Jer smo bili izolirani. Izolirani kao slučaj. Poseban slučaj. Ne događa se svaki dan da potpuno zdrava trudnica i beba moraju završiti u boksu 5. Događa se, ali ne često. Ali se događa. I nitko ne zna zašto. Tako kažu. Kasnije smo saznali. Pupčana vrpca s jednim upornim i čvrstim čvorićem.

Znam da 44 sata zvuči dugo, pa zato što i je dugo. Jako dugo i mukotrpno. Kao i ovaj tekst, tako da sada ne slijedi opisivanje mog poroda i mojih trudova i mojih beskonačnih doza epiduralne, dripova, adrenalina, lijekova za smirenje, droga za smirenje i infuzija da preživim i da dovedem našu bebu u drugi svijet. Da ju dovedem u Graškograd. Neću pamtiti tih 44 sata kao vrijeme dugog poroda, nego po tome što sam kroz boks 5 čula krikove barem 15 novih bebica. Iako sad već svjesna da neću čuti svoju, tuđe bebice su me veselile. Najljepši zvuk na svijetu. Taj kreštav i piskutav plač bebe koja je prvi put udahnula svježi zrak... Divota.

No posvetit ću se sada samo njegovim očima. Očima moga muža. I njegovom tihom glasu kraj mog uha. I njegovom maženju moje raščupane kose. I ljubljenja ruku koje su me boljele od svih pikica. Ali taj pogled. I te oči. Moja droga za smirenje. Sjedio je 46 sati na crnom tvrdom stolcu pored mog tvrdog bolničkog kreveta. I nije se pomicao. 46 sati je sjedio i bdio nada mnom. Tu i tamo bi naslonio glavu pored moje na jastuku i zaspao na par minuta. Nije htio riskirati da ja otvorim oči i da ga ugledam kako spava. Htio je biti uz mene. I govorio mi je da sam hrabra. Da sam lav. A on je bio moj hrabri lav. Ja sam samo osjetila fizičku bol. Nije to ništa. Jer sam imala njegove oči.

Bebo naša, ti više nisi s nama. Govore da si imala svoj razlog za to. Ako je razlog da nas uveseljavaš neprekidno devet mjeseci, onda si, bebo naša, to i uspjela. Pamtit ćemo te po tvojem posljednjem plesu. Moja rebra su zahvalna sto su bila tvoj plesni podij. Podarila si mi tako divnu trudnoću, bez ikakvih komplikacija.

Tvoj tata i ja smo danas razmijenili osmijehe tebi u čast, jer si bila tako divna prema nama dok si još bila tu i što si toliko divna sada kada te nema. Toliko si lijepih stvari napravila za nas, za ljude koji su nam bliski, za ljude s kojima si nas ponovo ujedinila, bila si tako divna prema svojoj mamici koja se tako brzo oporavila od svega, bila si divna na porodu pa je tvoja mamica na kraju ostala dobro i zdravo. Kakvo si ti divno biće. Naša mala curica. Zauvijek ćeš biti u našim srcima. Danas popodne si nas pozdravila, znaš. Prije nevremena, nebo je bilo skroz sivo, ja sam micala veš s balkona i obasjala me zraka sunca po licu kroz te sive oblake. Mahnula sam ti, ljubavi.

Tvoj tata i ja smo se devet mjeseci samo smijali i pričali o tebi. Ti si bila naš svijet otkad smo ugledali dvije crvene crtice na testu. Tada je prvi put tvoj tata plakao dva dana zbog tebe. Od sreće. A sada, iza zatvorenih vrata, nakon četiri dana bolnice, tvoji roditelji puštaju posljednje suze. Barem se nadamo da su posljednje. Bit ćemo snažni. Hrabri lavovi. Jer si ti, ljubavi, imala svoje razloge, i bila si isto jaka, i sada ćemo mi biti jaki. Za tvoju sestricu ili brata.

Misli na nas u Graškogradu i igraj se s ostalim Graškićima. Neka te tvoje bakice nunaju.

Ti si bila samo dokaz koliko se dvoje ljudi na ovom svijetu mogu voljeti i iz te ljubavi stvoriti nekog poput tebe, koja si učinila sretnim ne samo nas, već i sve ljude koji su nam blizu. Samo da znaš koliko si puno ljudi uspjela uveseliti svojim postojanjem. Nikad te nitko neće zaboraviti. Ti si naša Mrvica. Skakavac, Zeko, Grlica...

Laku noć, anđele. Lijepo spavaj i sanjaj.
Tvoji hrabri lavovi

Izvor: dnevno.hr