Nemojte da vas lažu o radu u Irskoj, evo iskustva iz prve ruke

... u toj zemlji radi malo manje od godinu dana i ispričala svoju priču, piše net.hr.

Zbog niza neistinitih informacija koje je vidjela u hrvatskim medijima, u kontekstu selidbe i pronalaska posla u još jednoj "obećanoj zemlji" za Hrvate, javila nam se djevojka  (podaci poznati redakciji) koja je i sama napustila Hrvatsku i otišla trbuhom za kruhom. Ljuti je što se takvim pričama plaše oni koji se tek spremaju put Irske.

'Nije bilo bajno niti sjajno'

S nama je odlučila podijeliti svoje iskustvo oko pronalaska posla i života u ovoj zemlji.

"Nisam sigurna je li to zbog prevelikih očekivanja određenih pojedinaca ili jednostavno zlih ljudi. Nije mala stvar pokupiti stvari i otići iz svoje zemlje, doći u stranu zemlju i krenuti od nule, ma i ispod nule. Bit će godina dana kako sam napustila Hrvatsku i nije bilo bajno niti sjajno, ali još uvijek sam tu i borim se", stoji u pismu koje je stiglo na redakciju Net.hr-a.

Najteže je, kaže, bilo prvih tjedna. Što zbog nostalgije za domovinom, a što zbog prvih negativnih iskustava depresivno stanje tada nije mogla izbjeći.

Prvi posao

"Imala sam 'loš' početak s jednom agencijom za stan, ali, iskreno, to je bila jedina loša stvar. Svi kažu da je najteže naći posao u siječnju, da do 3. ili 4. mjeseca nema baš ništa. Našla sam posao 15.1. 2014. Bilo nas je 30-ak na razgovoru za povremeni posao u jednom restoranu za pomoćnog radnika. Iako je šef na razgovoru rekao da je to previše teško za cure i da nema smisla da ostajemo, ja sam ostala. Jer sam ga slušala što je pričao. I kad je došao red na mene da popričam s njim, nasmijao se i iskomentirao ipak si ostala?", prisjetila se naša čitateljica.

Ispostavilo se da je donijela ispravnu odluku, a dvojbe nije bilo jer je poslodavac naglasio da treba nekoga s iskustvom u kuhinji. To je joj je bio prvi posao u Irskoj, a na njemu se zadržala oko tri mjeseca.

"Odlučila sam otići jer koliko su bili dobri i fer toliko i nisu. Zahvalna sam im na danom irskom iskustvu, ali bilo je vrijeme da se krene dalje. Preselila sam se u jedan manji grad gdje sam upoznala neke malo 'starije' Hrvate i znate što? Imala sam tri posla, ne jedan nego tri posla. Kasnije se to prorijedilo i u određenim trenutcima je bilo teško, ali nisam htjela odustati niti vratiti se natrag. Mislim da me to najviše tjeralo da se borim. Sama pomisao na povratak u Hrvatsku me tjerala da se borim i da tražim posao, i evo našla sam", zadovoljna je naša čitateljica.

Trenutno radi u kineskom restoranu i istovremeno se školuje.

"Stvaram sebi život. Lakše je malo u manjem gradu, sigurnije je, pogotovo kad si žena. Mirnije je, ali nema toliko prilika, niti je lako naći posao, ali može se. Treba duže, ali može se. Ponavljam da se i školujem, ulažem u sebe i svoju budućnost i borim se i dalje. Nitko mi nije sredio posao, sve sam sama našla i za sve se sama borim. Nije mi žao", napisala je.

Što se života tiče, kaže da su cijene hrane kao i u Hrvatskoj, ili čak nešto niže. Odjeća i obuća se može pronaći po jako povoljnim cijenama. Cigarete su skupe, ali, kaže, uvijek se kutija može naći ispod pulta za pet eura.

"Što se stanarine tiče, u Dublinu dvosoban stan, oko 10-15 minuta hoda udaljen od centra je 1.200 eura mjesečno, i grijanje je na struju što je užas. Ovdje u manjem gradu, gdje sada živim dvosoban stan, koji je još bliže centru plaćamo 570 eura i imamo grijanje na plin koje stoji 29 eura mjesečno. Struju plaćamo svaki drugi mjesec i ovisi o tome koliko smo kod kuće i koliko kuhamo, a računi su oko 70 do 100 eura za dva mjeseca", otkriva djevojka.

Kad završi školovanje, koje traje godinu dana, vjeruje da će moći naći neki bolje plaćen posao, a možda i nastaviti školovanje.

Borba za budućnost

"Nije sve tako loše, samo većina ljudi brzo odustane i misli da je sve lagano kako drugi pričaju. Ne, to tako ne ide. Treba se boriti, treba se dokazati i ne treba odustajati. Nadam se da vam je ovo malo pomoglo da vidite da nije sve tako loše i da se može, samo treba biti uporan. Boriti se za sebe, ne za druge, ne za Hrvatsku ne za Hrvate u Irskoj, već za svoju budućnost.

Nitko nije sretan što je morao otići iz Osijeka, Slavonije, Baranje, Rijeke, Zagreba, ali svi smo tu jer želimo više i možemo više. Nema smisla boriti se kod kuće za nešto, kad nitko neće ništa promijeniti. Nitko ne želi da se skupimo i možda nešto napravimo. Ali, iskreno bio bi to predug proces i opet bi izgubili više nego bi dobili", zaključuje Hrvatica kojom želimo sreću u Irskoj.