Milanoviću, Vukovarci su željni kruha i posla, a ne ćiriličnih ploča!

I ne samo to, on im je zadnja briga! Tako se prema ovom gradu junaka ne ponašaju samo ovi koji su sada na vodećim političkim pozicijama, tako su se uglavnom prema njemu ponašale i prijašnje Vlade. Za njih je Vukovar - grad stradalnika. I ništa više.

Obično skupina političara dođe u ovaj grad tek na neku obljetnicu, stanu u prvi red, a tv i ine kamere samo njih snimaju. Kao "filmske zvijezde"! Novinari skaču oko tih ljudi, od kojih je malo tko uopće i bio sudionik hrvatskog Domovinskoga rata, a kamoli da je sudjelovao u obrani Vukovara, pa samo da se ne "potuku" tko će prije dobiti neku izjavu od tih i takvih političara, dok istinske sudionike, stradalnike, majke i djecu poginulih hrvatskih branitelja ostavljaju "po strani", odnosno, tretiraju ih kao "dekor". A političari dođu i odu, a Vukovarci - ostaju.

Čak im obećaju i "ptičjeg mlijeka", ali čim u povratku, nakon obilna ručka, prođu ploču s natpisom Vukovar, vrlo brzo zaborave na svoja obećanja, a neki, da ne povjeruješ, i gdje su uopće i bili. Nu, iako su od vukovarske tragedije prošle već 23 godine, još ni jednom nismo čuli da je na nekoj obljetnici netko pročitao imena svih poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i civila. Ti koji su dali najviše za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu -svoje živote- pretvoreni su u brojke, kao da su brojke, a ne ljudi od imena i prezimena branili Hrvatsku. S druge pak strane, Amerikanci ili Židovi prigodom svake obljetnice čitaju imena svojih poginulih. U njemačkim crkvama postoji jedan kutak na kojem su ispisana imena svih poginulih u ratovima, ali i imena ljudi koji su umrli, a bili su iz njihove župe. Oni ne zaboravljaju - čovjeka.

A Vukovar, Vukovar je zadnjih mjeseci opet stigao na naslovne stranice raznih medija, ali ne po imenima svojih junaka, već po pločama koje je nametnula Milanovićeva Vlada, a na kojima su imena pojedinih institucija napisana i ćirilicom! Kažu- to je po zakonu! A zakon se mora provoditi. Da bi to sproveli u djelo, angažirali su i na stotine specijalaca, a te svoje ploče ogradili i ogradom. Spremni su i "metkom" braniti te jadne i nepotrebne ploče.

Predsjednik države se u jednom trenutku, a u svezi ovih ploča, zapitao: što će biti slijedeće na redu-možda razlupana glava? Možda. A tu glavu, ako će tko razlupati, onda će to biti prije svega netko od hrvatskih policajaca, nekom ocu, majci ili sinu poginulog hrvatskog branitelja koji će željeti skinuti tu neku inače nezakonito postavljenu ploču. Međutim, nitko se ne zavarava. Ove ploče samo su skretanje s pravih, istinskih problema. A u Vukovaru ih je na stotine. U gradu nema proizvodnje, a to znači da nema ni zaposlenja. Ljudi se svakodnevno susreću s raznim stanimirovićevcima, pa i pupovcima.

Možete li zamisliti kako je to kad kraj vas prođe neki bivši četnik koji vas je mlatio, koji je ubijao i koji je rukom pokazivao koga treba ubiti? A to se u Vukovaru događa svakodnevno. Nema suživota. Hrvati odlaze u jedne, a Srbi u druge ugostiteljske objekte. Srbe zabavlja Ceca, a Hrvate Thompson. Djeca u školi su također razdvojena. Jedni uče srpsku povijest, a drugi hrvatsku. Dok Hrvati obilježavaju obljetnice iz hrvatskog Domovinskog rata, Srbi na to gledaju s podsmjehom, i naravno ne uključuju se u obilježavanje stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. A Hrvatska im je druga domovina, tu žive, zarađuju, primaju mirovine. Većina Srba koja žive u Vukovaru i okolici ne priznaju hrvatsku državu.

Često odlaze u Srbiju i tamo odaju počast svojim "pomoz Bog junacima"! Ne pružaju nikakvu pomoć u pronalasku nestalih Hrvata. Svi se kao jedan prave da ništa ne znaju. Mine koje su postavili u vrijeme rata još će godinama ubijati hrvatsku djecu i civile. U Vukovaru se ne snimaju ni filmovi (Srbi su ih u vrijeme okupacije snimili barem pet-šest, od kojih je u nekima glumio i Rade Šerbedžija!). Branitelji i građani diljem Hrvatske neprestano daju moralnu podršku Vukovarcima. Ali od toga se ne živi. Oni koji bi trebali čuti i reagirati na te krikove i vapaje za Vukovar prave se da se to njih ne tiče.

Memorijalni muzej nedaleko Ovčare živi i preživljava od prodaje svijeća i suvenira! Međutim, Vukovar je za protekle 23 godine trebao izgledati kao Pariz ili Rim. Svaka čast Zagrebu, ali Vukovar je bio prvi na braniku hrvatske Domovine, tamo se ginulo i za - Zagreb, i ne samo za ovaj grad! U Vukovaru se trebalo smjestiti i neko ministarstvo, ali svi bježe iz ovoga grada, kao da je 1991. Kad se obnovi neka kuća, to se uzdiže "do nebesa", a barem to bi trebalo biti normalno. Ministar branitelja je napravio više zla za Vukovar nego svi ministri zajedno. Kad dođe među "svoje" Vukovarce kako ga dočekuju? Zvižducima i pogrdnim riječima. Taj čovjek koji se "prodao" nema više nikakvu podršku hrvatskih branitelja, a još manje od Vukovaraca koji s podsmjehom govore o njegovim ratnim podvizima. Gdje god dođe, nigdje ne prođe bez zvižduka.

Premijer Milanović je ovih dana stigao u Vukovar. Nije se usudio ući u zgradu općine na službeni ulaz, već je "poskrivečki" ušao kroz "garažu" da ga nitko ne vidi. Čega se srami? Od Vukovaraca je čuo niz problema, od kojih naravno za mnoge nije ni znao. Vukovarci su željni kruha i posla, a ne ćiriličnih ploča! Što čeka ministar gospodarstva da od Vukovara ne napravi gospodarsku zonu? Ne mogu Vukovarci živjeti od trgovina i robnih kuća! Vukovar se mora proglasiti "svetim gradom"! Cijela Hrvatska i Europa dužna je sudjelovati u njegovoj obnovi. A za ćirilične ploče doći će i njihovih "pet minuta", možda za deset ili stotinu godina!

Sada je još prerano da nam se nešto takvoga silom nameće. Pa, baš da je i po zakonu. A nije!

Mladen Pavković

glasbrotnja.net