Marina iz Švicarske poručuje: 'Ne idite van, život u Hrvatskoj je bolji nego igdje na svijetu'

Marina se odselila davne 1992. godine sa svega 15 godina iz poprilično tužnih razloga.

- Razlog mog napuštanja Hrvatske bio je rat, a kako su mi roditelji već ranije živjeli u Švicarskoj, za istu destinaciju sam se odlučila i ja. Rat nas je sve iznenadio i nakon nekoliko dana provedenih u podrumu, u početcima rata, u strahu i neizvjesnosti za budućnost, ja sam otišla u Švicarsku kod roditelja. I bila sam neizmjerno sretna da sam napokon na sigurnom i da mi ratni avioni ne nadlijeću nad kućom, ali bilo mi je jako teško biti sama, bez braće u nepoznatom okruženju, bez znanja njemačkog jezika i bez ijednog prijatelja.

Svaki početak je težak, a sukladno svim okolnostima za Marinu je to bilo i teže nego za ostale.

- To su bili najteži mjeseci u mom životu. U Švicarskoj nismo bili pretjerano toplo primljeni, a naša komunikacija sa susjedima svodila se samo na pozdravljanje i ozdravljanje. U prilog svemu tome je išlo i to što ja tada nisam išla u školu. Imala sam 15 godina i prema hrvatskom obrazovnom sustavu završila sam prvi razred gimnazije. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da neću ići u školu te zahvaljujući mom karakteru jednog dana sam samoinicijativno otišla u općinu i pitala mogu li se ja školovati. Odgovor nije stigao odmah, u narednih par tjedana morala sam ići na razne procjene kod socijalnih radnika koji su u konačnici donijeli odluku da se mogu školovati, no stavili su me u 8. razred osnovne škole. Našla sam se u razredu s učenicima koji su bili 2-3 godine mlađi od mene.

Švicarska je bila čista slučajnost, tada joj je bilo bitno samo da se nalazi u zemlji u kojoj je mir. Proces snalaženja trajao je nekoliko mjeseci, no nakon završetka škole bilo je potrebno snaći se i naći posao. Marina naglašava: - Da sam znala jezik, snašla bih se puno brže i lakše.

- Trenutno radim kao laborantica u jednoj kompaniji koja jedan od laboratorija ima upravo u mjestu u kojem živim. Radim samo dva dana u tjednu, točnije 16 sati tjedno, no imam potpunu slobodu sama rasporediti tih 16 sati kroz 5 radnih dana. Ovaj raspored je takav jer sam ostatak tjedna kućanica. Djeca su relativno mala i samim time još uvijek je potrebna odrasla osoba u kući. Jednostavno treba ih odgajati, a to je zahtjevan posao koji iziskuje mnogo energije. Iskreno, jako mi se sviđa što mogu raditi onoliko koliko ja mislim da je potrebno za mene. Iako imam malu satnicu i dalje mogu reći da sam zadovoljna primanjima. Ne živimo u luksuzu, no imamo sve što nam je potrebno.

Unatoč svim poteškoćama koje su je snašle prilikom preseljenja, Marina je uspjela izgraditi lijep život. U svemu tome ističe kako se uvijek osjeti da ste stranac i da nemate iste prilike kao domaće stanovništvo. No, to ju nije obeshrabrilo da svoj život dovede na današnju razinu.

- Imam obitelj, muža i dvoje djece. Suprug i ja smo se jako trudili da imamo sve što imamo danas, kao npr. vlastitu kuću, a uz sav taj trud došlo je i do toga da imamo vrlo dobru kvalitetu života i solidnu financijsku situaciju. Nažalost, suprug trenutno nije zaposlen, tj. radi kao predavač u jednoj školi po potrebi što u konačnici nije stalno zaposlenje. Naravno, dok suprug nije radio bilo je puno teže i morali smo paziti na svaki franak i dobro raspodijeliti novac kroz cijeli mjesec. Na primjer, nismo si bili u mogućnosti priuštiti putovanje u neku daleku zemlju što je ovdje pokazatelj dobrog imovinskog stanja. I sada, kada je situacija malo bolja, ne idemo u daleke i egzotične zemlje nego dođemo u Hrvatsku.

Marina s obitelji često ide u Hrvatsku, a misli da će to tako i ostati. Jer ipak, u Hrvatskoj su joj mama, braća te nećaci i nećakinje, kao i mnoštvo drugih jako dragih ljudi. Za nju Hrvatska ima drukčiju dušu jer u njoj još uvijek postoje ljudi koji te vole zbog ljubavi, a ne zato što imaju koristi. No, to ne znači da je razočarana u međuljudske odnose u Švicarskoj.

- Međuljudski odnosi su jako dobri. Svi se trude biti pristojni i respektirati drugoga i drukčijega. Npr. u našem susjedstvu ima oko 10 različitih nacija i nacionalnosti i četiri različite rase i religije, ali to nije prepreka da se međusobno družimo i pomažemo ukoliko je to potrebno. To je ono što najviše cijenim u Švicarskoj i što u Hrvatskoj nedostaje, zajedništvo i poštivanje među različitima i drukčijima. U Hrvatskoj ima previše predrasuda i upiranja prstom u drugoga i drukčijega, a ne gledaju što je zajednički cilj i kako poboljšati situaciju, kako ekonomsku tako i društvenu.

Iako je oduševljena multikulturalnošću, ipak joj najviše prijaju druženja s našim ljudima.

- Prvi i najbolji prijatelji su mi iz Hrvatske ili Bosne. S njima najviše i volim provoditi vrijeme. Koliko god da se čovjek navikne i integrira u drugoj državi, uvijek ostaje mali komadić nostalgije. Ja ju ispunjavam upravo tim druženjima, odlaskom u našu crkvu ili misu na hrvatskom jeziku, koncerte naših pjevača i slično. Lagala bih kad bih rekla da mi ne trebaju naši ljudi. Suprotno tomu, imam i prijatelje Švicarace, no u znatnom manjem broju. Jedan od razloga je taj što se ja osobno osjećam ugodnije s našim ljudima i imamo više tema za razgovor... dok opet s druge strane, Švicarci su zatvoreniji i hladniji u odnosima.

Iako ima razloga i za i protiv, Marina ipak ne planira u skorijoj budućnosti preseliti natrag u Hrvatsku. Neke stvari joj se ipak jako sviđaju, a misli da ih nije u mogućnosti dobiti u Hrvatskoj.

- Ovdje je jako dobro to što ne moraš stajati na mjestu kada su u pitanju posao i karijera. Ja sam, npr. uspjela položiti državnu maturu, što nije tako lako. Nakon toga upisala sam Biotehnološki fakultet koji nažalost još nisam završila, a razlozi su isključivo financijske prirode. No, i dalje me to ne sprječava da se na poslu razvijam u dobrom smjeru. Jako mi se sviđa činjenica da godine nisu bitne ni za što, pa tako ni kada se radi o upisivanju fakulteta, bilo kakvog tečaja ili slično.

Radnoga iskustva u Hrvatskoj nema, no s trenutačnim radnim iskustvom je više nego zadovoljna.

- Na trenutnom poslu se osjećam jako cijenjenom. Prije ovoga posla radila sam kod zubara, u maloj ordinaciji koja je brojala svega 11 zaposlenika, za razliko od ove izuzetno mnogobrojne kompanije. Tamo sam bila cijenjena isključivo zbog kvalitete rada i uvijek sam imala osjećaj da je Švicarka više cijenjena od mene. No to je sve subjektivan dojam i mislim da to ovisi o mnogo čimbenika.

Pogledom unazad, Marina kao savjet našim čitateljima iznosi sljedeće: - Ne bih nikom preporučila odlazak iz Hrvatske, a mislim da je iz nekih mojih odgovora i vidljivo zašto. Po mojem mišljenju, život u Hrvatskoj je mnogo bolji nego bilo gdje na svijetu. Svjesna sam da je stopa nezaposlenosti jako visoka i da nedostaje međusobnog poštivanja ljudi, no to je problem na kojem se može raditi i popraviti ga. Dosta toga bi se moglo poboljšati samo da se pojave ljudi kojima je istinski stalo, a ne da u prvi plan dolaze egoistični pojedinci koje se bore samo za sebe pa makar i na štetu drugih.

nasiljudi.hr