Kćerka branitelja: Ne bojte se voljet svoju Domovinu

Moji su roditelji mog brata, sestre i mene oduvijek odgajali kršćanski. Kao mala se sjećam da smo svaku nedjelju išli na Sv. Misu. Također, roditelji su u moje srce usadili i ljubav prema Domovini te zahvalnost prema onima koji su ju stvarali. Dobro sam znala da 18. studenog tata gleda dokumentarni film o Vukovaru i trudi se zaustaviti suze. Nije želio da vidim da plače jer je znao da bi se zabrinula i pitala ga što se dogodilo, a bila sam premala da bi mi dao pravi odgovor. 5. kolovoza su svi bili sretni, tata bi našao veliku zastavu i objesio je na naš balkon. Govorio je da je danas Dan pobjede, a ti pobjednici smo mi.

Nisam sve razumjela, ali mi je bilo drago da smo mi pobjedili i da smo sretni. 15. svibnja tata je spominjao Bleiburg i gledao misu. Rekao mi je da još ne mogu razumjeti ali da molim za djecu koja su izgubila roditelje. Mama bi ga uvijek snažno zagrlila i rekla da ne smijemo zaboravit to što su nam napravili. Dobro se sjećam 16. 11. 2012. Cijela obitelj ispred televizora. Znala sam da su naši generali nepravedno osuđeni jer su branili svoje. Tata je govorio kako nema pravde i kako će im samo smanjiti kaznu, ako i to uspije. Majka mu je rekla da treba vjerovati da će Bog uslišiti naše molitve. U roku od 5 minuta već smo svi lili suze radosnice. Tako su moji roditelji mene odgojili kao domoljuba i kao vjernika.

Međutim, što sam više odrastala mogla sam vidjeti da nisu sva djeca odgajana isto. Sve ono što su moji roditelji i ja veličali moji vršnjaci su gazili. Vjeru su smatrali dosadom, svećenike pedofilima, nisu marili ni za Domovinu ni rat. Tako je i danas. Nikog nije briga. Rat je bio prije sto godina i zašto bi se sad zamarali time? Zašto kad mogu otić u klub skakat na pjesme ljudi čiji su roditelji uništavali i prezirali sve hrvatsko? Teško im je odnjet vjenac ili zapalit svijeću, boje se da ih netko ne vidi!

Zar je danas došlo tako šugavo vrijeme da je sramota zapalit svijeće za ljude koji su dali život za tebe? Zar je sramota ne slušat cajke? Zaboravili su heroje, neznaju što je 5.8. , ne zanimaju ih branitelji već idoli iz svijeta slavnih! Govore mi što ja znam, nisam ja bila rođena kad je bio rat? Pitaju me zašto idem u crkvu, zašto volim Vukovar kad sam iz Splita? Zašto ja nemam svog idola? Možda nisam rođena tada ali znam jedno - da imam duboko strahopoštovanje prema svim žrtvama i branitelji su moji idoli, heroji a ne prozirni pjevači ili glumice.

Znam da vjera i Bog puno pomaže i iako mi nitko blizak nije poginuo ja molim i zahvalna sam svima koji su branili moj dom jer svaki Hrvat je moj brat. Hvala mojim roditeljima što su me ispravno odgojili i naučili da ljubim svoju Zemlju i hvala svima vama i ne bojte se voljet svoju Domovinu jer što će nam ako joj ne pokazujemo svoju ljubav?