Jesu li se hrvatski gradovi poseljačili?

Držite li da mlađarija danas previše "infišaje" u narodnjake općenito, to jest da je zaluđena tim ruralnim žanrom, piše Slobodna Dalmacija.

Pitali smo to nasumično izabrane Splićane, a jedan odgovor je posebice privukao pažnju, i to Ivanke Irić-Petrošić (67), profesorice književnosti u mirovini. Evo što je gospođa rekla:

- Pazite, možda ja nisam idealna sugovornica za priču o turbofolku jer sam predavala književnost, a školovala sam se i na polju likovne umjetnosti te išla u glazbenu školu. Činjenica da je jedan turbofolker napunio tako velik prostor govori o socijalnoj strukturi grada. Znate, nakon svake revolucije u izgrađeni se grad naseljava stanovništvo ruralne provenijencije, i ono na neki način srozava kriterije. Takvi su ljudi počesto i biološki jači, i na neki način prodorniji.

- Imala sam divnih, vrlo bistrih učenika podrijetlom sa sela, mnogi su kasnije završili fakultete, no umjetnička komponenta bila im je u pravilu tanka, i tek nakon dosta odgojnog utjecaja moglo je se korigirati. Treba odmalena njegovati neku skalu vrijednosti, i tu je škola (uz kućni odgoj) od golemog utjecaja.

- Na žalost, i prosvjetna struka više nije ono što bi trebala biti, to jest zbog ekonomske krize doživjela je eroziju kvalitete. Tko god može, bježi iz tog sektora, a slabo plaćeni profesori nisu odveć motivirani za rad. Zato nije kriva samo mladost, nego društvo u cjelini. Ne, ne mogu gledati benevolentno na takav koncert. To je ozbiljan ispad, ali i pokazatelj.

Profesorica je, zapravo, kazala istinu. No, budući da već neko vrijeme živimo u vremenima političke korektnosti, ta istina može na prvo slušanje zazvučati nekorektno, kao nekakav izraz urbanog rasizma. Ali, ako se pažljivo analizira što je ova umirovljena Splićanka rekla, teško da se itko može osjetiti uvrijeđen.

Prije svega, profesorica Ivanka Irić-Petrošić ima legitimitet za svoje riječi. Samim time što je cijeli radni vijek djeci predavala književnost - a uz to je bila educirana i na polju likovne i glazbene umjetnosti - možemo zaključiti da je kroz njezinu učionicu prošlo deset generacija djece i da je gospođa sasvim dovoljno kompetentna za ocjene poput one da se "nakon svake revolucije u izgrađeni grad naseljava stanovništvo ruralne provenijencije, i ono na neki način snižava kriterije".

Prirodno je da se ljudi, osobito nakon revolucija i velikih društvenih lomova, naseljavaju iz sela u grad, kao što je i logično da veliki priljev takvih novih građana snižava kriterije: pa gdje su, zaboga, ti novi građani i mogli steći visoke kriterije? Orući na njivi? Mučeći se oko stoke i radeći teške i fizički zahtjevne poslove, kakve iziskuje život na selu?

Profesorica ima 67 godina, što znači da je umirovljena tek nedavno. Iz toga proizlazi da je počela predavati negdje u prvoj polovini 1970-ih i da je izravno, s nastavničke katedre, mogla pratiti kako se veliki valovi doseljavanja seoskog stanovništva u Split - kako oni predratni, izazvani ekonomskim razlozima i prirodnom željom za lakšim i boljim životom, tako i oni kasniji, uzrokovani ratnim neprilikama - prelamaju u njezinu razredu, odnosno odražavaju na količinu predznanja doseljeničke djece te njihove književne i umjetničke afinitete i senzibilitete.

Iz takve suverene osmatračnice, na kojoj je stražarila 35 ili 40 godina, profesorica je zaključila sljedeće: "Imala sam divnih, vrlo bistrih učenika podrijetlom sa sela, mnogi su kasnije završili fakultete, no umjetnička komponenta bila im je u pravilu tanka, i tek nakon dosta odgojnog utjecaja moglo je se korigirati."

I opet, što je ovdje netočno ili rasistički? Tko je ikada živio na selu, zna da takav život nije lirska poezija nego tegobna socijalna proza. Na koji su fantomski način seoska djeca mogla razviti svoju umjetničku komponentu? Možda u pauzi između pomaganja u okopavanju vinograda i vođenja ovaca na pašu? Autohtoni talent Ivana Meštrovića nikad ne bi bio realiziran da nije na vrijeme, još u dječačkoj dobi, dobio priliku da ode iz Otavica i u inozemstvu dobije onu nužnu obrazovnu i artističku nadogradnju koja ga je učinila jednim od najvećih kipara 20. vijeka.

U pravilu se tek dolaskom u grad kod djece mogu razviti takvi senzibiliteti. Sociolozi kažu da je za potpunu urbanizaciju - koja uključuje osvještavanje nužnosti viših umjetničkih i drugih kriterija - obično potrebno tri generacije. A tužno geopolitičko pravilo ovih prostora najčešće toj trećoj, osviještenoj i urbanoj generaciji podari novi rat, s novim doseljavanjem, i cijeli proces kreće otpočetka.

Rijetki su slučajevi da već u prvoj generaciji dobijemo susjeda s izraženim građanskim kriterijima i vrijednostima. Takvi iznimni pojedinci obično se, uz "ruralnu prodornost" i natprosječnu inteligenciju, odlikuju i dovoljnom širinom za prihvaćanje novih iskustava i na neki način predstavljaju "kristale mase" - ljude koji značajno unapređuju društveni, umjetnički i znanstveni život zajednice. Samo grad Split u 20. stoljeću ima najmanje dvoznamenkast broj takvih primjera, i upravo su ga ti ljudi činili boljim mjestom za život.

Ali takvi pojedinci su manjina, iznimke koje potvrđuju pravilo. Realnost je da živimo posljedice zadnje revolucije i da smo, otprilike, tek negdje na smjeni prve i druge generacije, piše Slobodna Dalmacija.