Jedan pogled iz Zagreba: Tvornice radnicima, zemlja seljacima, sva vlast Plenumima (Sovjetima!)

Zagreb, prosvjedi, pogled
Hoćemo hljeba i rada, nećemo nacionalne podjele, hoćemo zajednički život!" „U svim mjestima i gdje god to možemo, oborimo opštinske vlade i druge raznorazne institucije i umjesto njih izaberimo privremene, svenarodne organe vlasti!" Sarajevo u veljači 2014. godine? Čitam novi broj Oslobođenja? Tako se čini, ali zapravo je riječ o Sarajevu s početka travnja 1992., u osvit rata i tragedije, čitam požutjelo Oslobođenje iz tog vremena. Što se događa u Sarajevu i Tuzli? Pitaju me žena, majka, tetka, konobar u kafiću, imam u džamiji, spremačice i kolege na Institutu.

„Dobro osmišljen i do potankosti isplanirani velikobošnjački neoosmanski scenarij konačnog obračuna s Hrvatima, potaknut arapskim novcem i združenim bošnjačkim partizansko-vehabijskim snagama", parafraziram tezu uvažene analitičarke Višnje Starešine.

„Ne, počela je narodna revolucija, gladne mase kidaju okove fašističko-kapitalističke sprege i prekidaju s nacionalizmom i korumpiranim nacionalističkim političarima". Uglas tumače zagrebački salonski antifašisti, ljevičari, (post)marksistički teoretičari i (ne)vladini aktivisti i besposličari na kazanu hrvatske „fašističke" države i EU-fondova, zagovornici „klasne borbe" i „svjetske revolucije" iz prvog safa gradske špice.

Zlatko Hasanbegović

(Oslobođenje, Pogledi, 15. veljače/februara 2014. str. 24.-25.)

Na njih se iz Beograda nadovezuje poruka braći u Bosni i Hercegovini: „Pokažimo našim drugaricama i drugovima da nisu sami u borbi protiv kriminala, korupcije, svetskog imperijalizma i domaćeg nacionalizma. Gotovo je sa podelama na Srbe, Hrvate, Bošnjake, Bosance i Hercegovce, itd. - svi smo mi eksploatisani radni ljudi! Naš neprijatelj je isti - vladajuća tajkunska elita i njihove sluge u politici! Samo zajedno i slobodni od nacionalizma i fundamentalizma možemo izboriti stvarni napredak. SVI ZAJEDNO PROTIV ZAJEDNIČKOG NEPRIJATELJA! SVI ZAJEDNO ZA BOLJE SUTRA SVIH NAS!". Orilo se u srijedu 12. veljače 2014. u Beogradu u Krunskoj ulici br. 9, ispred veleposlanstva Bosne i Hercegovine, na skupu potpore „radnom narodu Bosne i Hercegovine". Organizatori predstavljaju avangardu srpske radničke klase iz moćnih i utjecajnih skupina muževnih naziva: Nova Komunistička Partija Jugoslavije (NKPJ), Savez Komunističke Omladine Jugoslavije (SKOJ), Jugoslavenski Centar Tito (YUCT), Savez komunista Jugoslavije u Srbiji (SKJ), Marksistička omladina CRVENI (MOC), Pokret obnovimo Jugoslaviju (POJ).

Zanemarimo barem na trenutak politološko-sociološki šuplji metajezik i učena objašnjenja i doći ćemo do banalne spoznaje. Stvar je jednostavna i neugodna za prihvatiti, tek poneki je jasno vide, ali im je to teško priznati i reći, jer zli nacionalisti ovih dana više nisu kurentna roba i nemaju pravo glasa u dirigiranom javnom mnijenju koje traži bezuvjetnu potporu obespravljenom narodu na ulicama. Tamo gdje se privremeno stalo zbog snajperskih hitaca u travnju 1992. nastavilo se, gotovo na istom mjestu, u veljači 2014. godine. Retorika, ikonografija, simbolika, jeftina protupolitička i protustranačka socijalna demagogija, (ne)vidljivi organizatori, jugoslavenski, titoistički i komunistički sentimenti prema vremenu kada je sve bilo jasno i kada je svatko znao gdje mu je mjesto. Radniku u tvornici, seljaku na njivi, glumcu i redatelju u kazalištu i na filmu. Jedna Partija, danas ih ionako ima previše, mislila je za sve. JNA, UDBA i SUBNOR čuvali su svima miran san, a neprijatelji i zločinci zasluženo čamili u Zenici, na Golom otoku, Foči i Staroj Gradišci. „Bilo je to dobro vrijeme, sve na kredit, sve za raju jarane. U auto naspi čorbe pa u Trst po farmerke". Pjeva jedan mudri sarajevski muhadžerski stihoklepac, inače moj kolega, zagrebački diplomirani povjesničar.

Ima li ipak razlika nakon dvadeset godina? Naravno, ima ih mnoštvo, više ili manje važnih. Primjerice, profesor Zdravko Grebo je posustao, čini se da jetra i prostata više nisu kao 1992. godine. Više nema Rade Šerbedžije, u Hollywoodu i na Brijunima broji filmske dolare i kune, Bosna ga više ne zanima. Umjesto „svenarodne skupštine" i „komiteta" pojavili su se „Plenumi građanki i građana". Partija Zlatka Lagumdžije više ne stoji iza pokušaja građanskog puča, kao u zaboravljeno proljeće 1992., već se spletom okolnosti našla u taboru „nacionalista" i „eksploatatora" koje treba pomesti s vlasti. Jutel se zove Al Jazera Balkans, Goran Milić je Goran Milić, Mirjana Hrga više nije u Motrištima HRT-a, legendarni čuvar granice na Drini Murat Šabanović ostao je Murat Šabanović, i onda i danas pametniji i lucidniji od sarajevske profesorske i novinarske elite, a na hotelu Holiday, osim onog Inn i hotelske licence, više nema ni srpskog snajpera, starog penicilina za bošnjačko otrežnjenje.

Pred našim očima odvija se bošnjački pokušaj samoubojstva Bosne i Hercegovine koji gotovo nitko iz narcisoidne sarajevske kotline ne želi vidjeti. Pustimo po strani formalne i neporecive uzroke i povode buntu, kleptokraciju i nesposobnost bošnjačkih političara. Ovo nije nikakvo "godišnje doba", "klasna borba" ili "ustanak obespravljenih", već kolaps i slom bošnjačke politike, društva i (pseudo) elite koja dijeli sudbinu zapaljene građe u Arhivu Bosne i Hercegovine. Na ulicama i u novinstvu valja se operetni „državni udar", a zapravo samo igrokaz za neupućene, organizirano stvaranje psihoze koja na novim izborima treba polučiti (ne)željene rezultate i ustoličenje dvojice novih bošnjačkih vođa. Jednog za „crvene" multikulturne Bosance, a drugog za „zelene" Bošnjake.

Stvari su došle na naplatu. Dva desetljeća poratnog neshvaćanja što se uistinu i zašto dogodilo nakon sloma komunizma, sijanje "građanskih" iluzija o restauraciji stanja i "normalne" države kakva nikada nije postojala, podgrijavanje pokvarenog bureka na sarajevskoj „Vječnoj vatri", očekivanje četvrtog zasjedanja Zavnobiha i uskrsnuća Josipa Broza koji će poraziti "fašiste", otupjela je zametku autentične bošnjačke politike (SDA) instinkt za stvarnost i razumno državničko djelovanje. Umjesto oblikovanja odgovorne političko-nacionalne i državne ideje i akcije, baklja bošnjačkog nacionalizma, i tumačenja njegovih ciljeva, prepuštena je u ruke demagozima i „Hadži Lojama" našeg vremena, reisu-l-ulemi emeritusu Mustafi Ceriću, exmuftiji Muameru Zukorliću, nositeljima gotsko-ilirskih tlapnji poput Ibrahima Pašića, mudracima iz Preporoda, sarajevskim Pomorskim društvima, sezonskim čuvarima morske granice i plaža na bosanskim „ostrvima" u pelješkom akvatoriju, gerijatrijskom sijelu Kruga 99 te bizarnim skupinama, BANU i SBK, i njihovim internetskim ispostavama.

Umjesto da se prihvati neporeciva činjenica i fatum postojanja tri naroda i tri suprotstavljene nacionalne volje, koje treba strpljivo i uporno usklađivati ako se istinski želi Država, nojevski se krenulo putem besplodne pseudograđanske političko-stranačke pustolovine koja je bošnjačku politiku dovela u položaj taoca neokomunističkih ribara ljudskih duša i manipulatora, novorođenih nacionalnih ideologa - bivših teoretičara samoupravnog socijalizma, kvaziljevičarskih akademskih poluinteligenata, medijskih tajkuna, parazitskog i profitnog "nevladinog" sektora i hohštaplerske umjetničke bulumente, „kavijarske" ljevice, proizašle iz predratne sarajevske crvene buržoazije.

Svi koji su na bilo koji način sudjelovali u rastakanju bošnjačke nacionalne politike, fantazirali o fronti "probosanskih patriotskih snaga", sijali političko-nacionalne i državne iluzije, te promicali besplodnu i ponižavajuću bošnjačku autoviktimizaciju nose, i pred Bogom i pred poviješću, odgovornost za bošnjačku propast koja se odvija pred našim očima. Željko Komšić, političko čedo rođeno u Lagumdžijinoj retorti, taj lažni Tito neuke bosanske fukare, u interesno-taktičkoj sprezi s notornim Fahrudinom Radončićem (lažni car Šćepan Mali), nije porazio "nacionalizam", već porodio novi hibridni protunacionalistički nacionalizam, uteg i strano tijelo na nozi bošnjačke politike. Vratio se tamo gdje je i nastao, te postao regulatorom nesposobne bošnjačke politike i jedina mjera pravog "patriotizma".

Bošnjački političari više ne vode svoj narod već samo zamuckuju i jalovo sekundiraju Komšiću u njegovu verbalnom „lomljenju ruke" neprijateljskom susjedstvu. U međuvremenu, upravo je u tom susjedstvu došlo do dramatičnih geopolitičkih promjena iz kojih bošnjačka politika nije izvukla nikakvu pouku. Hrvatska više nije „Postjugoslavija" i dio „regiona" već članica Europske Unije, bez obzira što tu činjenicu hrvatska lijeva elita, opterećena jugoslavenskim sentimentima i primarnom socijalizacijom, teško i nevoljko prihvaća. Neodvojivo od takvog razvitka, u hrvatskoj politici svih smjerova posljednjih godina došlo je i do dramatičnih promjena u pogledima na Bosnu i Hercegovinu, a koje svoj klimaks doživljavaju upravo ovih dana. Dio starih tzv. prijatelja Bosne s "ljevice" koristio je zablude i zastranjivanja ratne hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini tek kao toljagu protiv Tuđmana koji je "kriv" jer je propao svijet iz kojeg su potekli. Kada su porazili "tuđmanizam" i u Hrvatskoj ostvarili političku, kulturnu i društvenu moć i hegemoniju, zaboravili su na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, čija (ne)opravdana žalopojka postaje opterećenje za njihov temeljni poriv, normalizaciju odnosa s Beogradom To je i jedina vizura iz koje se na današnjem Pantovčaku i u njegovoj „analitici" motri prema Sarajevu.

Ostali hrvatski politički i društveni čimbenici, ne osobito brojni, ali i dalje bezuvjetno predani državi Bosni i Hercegovini i hrvatsko-bošnjačkoj suradnji, bilo iz starčevićansko-pravaškog sentimenta ili zdravog nacionalnog i državnog nagnuća, zabrinuto šute očajni zbog izostanka bilo kakvog razumnog napora ili barem pokušaja bošnjačke politike i elite da trezveno sagleda stvarnost i u Federaciji ponudi platformu za novi obostrano prihvatljiv dogovor, koji će barem minimalno uvažiti legitimne hrvatske/bošnjačke zahtjeve i očekivanja. To nije nikakav "treći entitet", jednako (ne)ostvariv kao i državne projekcije bošnjačkih fantasta.

Jalijaški i mahalski rječnik Jasmile Žbanić, novorođene salonske revolucionarke, koja iz dolarske filmske hladovine, nastale na korištenju ratne bošnjačke krvi i žrtve, podebljane milijunima filmskih kuna hrvatskih poreznih obveznika („hrvatske radničke klase"), iz terenskog džipa u mondenim kreacijama poziva na "klasnu borbu", zlokobno je odjeknuo u Zagrebu i Hrvatskoj i preostale bošnjačke političko-nacionalne dionice na hrvatskoj emocionalnoj i političkoj burzi preko noći učinio bezvrijednim.

Svi u bošnjačkoj politici, akademskim pseudoelitama i tzv. javnom mnijenju koji u Franji Tuđmanu vide tek presliku Slobodana Miloševića, a u Ivi Josipoviću, Zoranu Milanoviću, Vesni Pusić, Toninu Piculi i Tomislavu Karamarku repliku Franje Tuđmana, pile i posljednju granu na kojoj počiva krhka država Bosna i Hercegovina i njezin jedini stvarni temelj, a koji se zove Federacija Bosne i Hercegovine. Uključujući i federalne kantone koje bi ulica jednostrano ukidala na boljševičkim plenumima, zaboravljajući da nisu pali s neba, već nastali kao dio zamršenog ustavnog sporazuma o prekidu hrvatsko-bošnjačkog rata, bez kojeg ne bi bilo ni ove kulise od bosansko-hercegovačke države. Stari bošnjački jalovi argument: "Mi smo žrtve genocida, vi ste zajedno sa Srbijom izvršili dvostruku agresiju, zatvarali ste nas u Dretelj, rušili Stari most, pa će te zato imati doživotnu nacionalnu hipoteku", u hrvatskoj politici bilo kojeg smjera više ne vrijedi ni pišljiva boba. Vrijeme miljenika sarajevske čaršije i nekih kasaba, Stipe Mesića, čija je jedina konkretna desetogodišnja državnička bilanca otvaranje sajma šljive u Gradačcu i dobivanje naslova počasnog građanina Kladnja, bespovratno je prošlo.

U srijedu je započelo prvo zasjedanje „Plenuma građanki i građana Sarajeva". U gomili stoji nezadovoljna mladež, revolucionarni i LGBT aktivisti, „dženderuše", sa i bez hidžaba, teoretičari „klasne borbe", „progresivnog komunizma" i „postjugoslavenske" književnosti, lumpenproleteri i umirovljenici koji se sjećaju starih dobrih vremena. Među njima poznata lica prekaljenih prodavača građanske i antinacionalističke magle. Svi hoće nešto reći, ali žamor prerasta u buku, nered i tragikomičnu travestiju parlamenta i politike protiv koje se prosvjeduje. „Moderator", nešto kao njegov kolega, predsjednik državnog, federalnog ili kantonalnog parlamenta koje treba raspustiti, dovikuje okupljenima da je nastavak u petak u dvorani Zetra, prirodnom ambijentu za demokratsku i uljuđenu raspravu, što je politološka teorija potvrdila već na primjeru kineske kulturne revolucije i njezine stadionske narodne demokracije. Lotta Continua, No Pasarán, Smrt fašizmu - Sloboda narodu! Sve će izaći na hair, s nama su Naša stranka, Peđa Kojović, Muhamed Filipović-Tunjo, Enver Kazaz i između dva kokainska šuta Slavoj Žižek! Muharem Bazdulj s majorom Tankosićem, Dimitrijevićem Apisom i „mladobosancima" radi za našu stvar u Beogradu. Salmedin Mesihović (Meme Aurelius) je na stalnoj vezi sa Zagrebom i Splitom, Budom Lončarom, Draganom Markovinom, Tomislavom Jakićem, ANTIFA ćelijama i Savezom antifašističkih boraca.

Građanin A. A. ispod vijesti o zaključcima prvog zasjedanja „Plenuma" na internetskom portalu Oslobođenja optimistično dopisuje komentar: „Nadajmo se da će i ovaj plenum donijeti nešto građanima kad već nesposobna vlast u tom kantonu nije mogla". Ljudska i nacionalna glupost čini se neizlječivom. Patriotska gomila, poticana od huškača dobro potkoženih britanskim funtama, 27. ožujka 1941. uzvikivala je beogradskim ulicama „Bolje grob nego rob"! I dobili su grob.

poskok.info