Hrvatska je, unatoč svemu, ipak pobjednik!

10.02.2015

Epilog epske pravne bitke pred Međunarodnim kaznenim sudom: Hrvatska je, unatoč svemu, ipak pobjednik!

Epska pravna bitka koju je Republika Hrvatska pred Međunarodnim kaznenim sudom (MKS) u Hagu zapodjela u XX. stoljeću (1999.) podnošenjem tužbe protiv Savezne Republike Jugoslavije (tužba je podnesena 2. srpnja 1999., a pripremna sjednica pred predsjednikom MKS održana je 14. rujna 1999.: na sjednici je tadašnji ministar vanjskih poslova i ekspert kaznenog prava prof.dr. Zvonimir Šeparović iznio okvir i osnovicu tužbe) okončana je nakon nepunih petnaest godina: u utorak 3. veljače 2015. godine.

U međuvremenu su promijenjen tuženik (umjesto SRJ tuženik je postala i do kraja ostala Republika Srbija) i tužba, a tužena je strana (Republika Srbija) 2010. podnijela protiv naše zemlje protutužbu, također za genocid, u kojoj se zahtjeva: kažnjavanje počinitelja navodnog genocida (ubojstva 1719 civila i „protjerivanje" 250.000 „hrvatskih državljana srpske nacionalnosti"), povratak „prognanih" hrvatskih Srba, ali i ukidanje slavlja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja 5. kolovoza.

Iako je MKS hrvatsku tužbu i srbijansku protutužbu „u potpunosti odbacio", a time i razočarao teško izbrojive žrtve velikosrbijanske agresije, racionalna analiza sadržaja presude navodi me/nas na zaključak da je Republika Hrvatska u Hagu ipak pobijedila Republiku Srbiju s rezultatom koji bismo mogli označiti 4:1!

Naime, presudu ili presude - jer se radi o presudi na temelju hrvatske tužbe protiv Srbije i presudi na osnovi srbijanske protutužbe protiv Hrvatske - Haškog suda (pravde) treba analizirati na barem tri razini: (1) u kontekstu neuspješne i na poraz osuđene - zbog uspješne hrvatske obrane i oslobođenja zemlje - velikosrpske agresije na Hrvatsku i ratnih zločina koji su tijekom te agresije počinili JNA i srpske paravojne formacije, (2) u kontekstu legitimnosti i međunarodno-pravne prirode oslobodilačke akcije „Oluja" i (3) kao neku vrstu presedana ili PARADIGME za brojne suvremene agresije i masovne zločine koji se događaju i koji će se tek dogoditi u međudržavnim ratnim sukobima.

Iako je Sud odbacio i hrvatsku i srbijansku tužbu, što se je moglo i očekivati s obzirom na „treću razinu" koju sam spomenuo, presuda ili presude opravdavaju hrvatsko podizanje tužbe i ustrajanje na njoj, jer presude pružaju veliku šansu RH da osmisli i očuva „VELIKU PRIPOVIJEST/NARACIJU" o uzrocima, ciljevima i posljedicama velikosrpske agresije na našu zemlju i njenom okončanju.

Naime, za razliku od Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu i Nürnberških procesa koji su na njemu održani od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946., na kojima su presude donošene i za dva zločina koja prethode zločinu genocida - ZLOČIN PROTIV MIRA I ZLOČIN AGRESIJE - Haški sud nije sudio o tim zločinima.

Dakle, Republika Hrvatska i mi, njeni građani, moramo trajno inzistirati na sada nepobitnoj činjenici da je bivša SFRJ i njena pravna sljednica (Sud je takvom nije tretirao) Republika Srbija počinila ta DVA VELIKA ZLOČINA koji su pretpostavka i prethodnica genocida! Haški sud je u presudi konstatirao da su JNA i srpske-srbijanske vojne/okupacijske snage u našoj zemlji počinile masovne zločine koji imaju karakteristike GENOCIDA, ali da ti „elementi genocida" nisu bili sami po sebi krajnja svrha velikosrbijanske agresije, već SREDSTVO za ostvarenje etničkog čišćenja osvojenih i okupiranih dijelova Hrvatske.

Taj element presude možda može biti pravna osnovica za građanske procese žrtava rata protiv Republike Srbije pred hrvatskim sudovima i Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.

Presuda po srbijanskoj tužbi u kojoj se „Oluja" tretira kao genocidna vojna operacija JEDNOGLASNO je odbačena, što baca u vodu sve srpske i srbijanske tlapnje i prijetnje kako je Republika Hrvatska stvorena na - genocidu. Takva presuda još jednom potvrđuje oslobađajuće presude drugog Haškog suda u procesu protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka, čime definitivno Domovinski rat s međunarodno-pravnog stajališta za nas Hrvate odavde do vječnosti ostaje kao pobjednički, pravedni, zakoniti, državotvorni i oslobodilački.

Da je RH osuđena za udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja - progona, deportacije - oko 220.000 svojih građana, svaki od njih mogao bi je pred hrvatskim i Europskim sudom za ljudska prava tužiti za naknadu nematerijalne i materijalne štete. Uzimajući u obzir činjenicu da je Europski sud presudio da je Slovenija svakom od svojih „izbrisanih" dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da s s njime mora nagoditi oko iznosa materijalne štete, razumno je pretpostaviti da bi svaki od na bijeg natjeranih i odbjeglih (sada su to politički ispravni pojmovi) Srba ostvario pravo na odštetu od najmanje 50.000 eura. Ukupna bi financijska šteta za Hrvatsku bila, dakle, samo s tog osnova jedanaest milijardi eura.

Upravo zbog navedenih činjenica i razloga, mislim da je samo-uništavajuća navada brojnih hrvatskih stavotvoritelja i oporbenih političara koji u haškom procesu protiv Srbije vide „poraz", pa i „izdaju".


Tako (ne) govori hrvatski predsjednik

Kao ozbiljan problem vidim i DISKURS kojim je, primjerice, predsjednik Republike na odlasku i jedan od pisaca hrvatske tužbe dr. Ivo Josipović komentirao presudu. Citirat ću najvažniji dio njegova komentara prema HINI: "Eto, dobili smo opomenu o strašnim zločinima koji su se dogodili na ovim prostorima. Pitanje je da li strašni zločini koji su se dogodili podrazumijevaju genocid, a Sud je, eto, zauzeo ovo konzervativno stajalište i podigao letvicu za genocid jako visoko."

Dakle, za predsjednika Josipovića zločini su se „dogodili", a nisu POČINJENI, a „dogodili" su se „na ovim prostorima", dok su stvarno POČINJENI U HRVATSKOJ.

Podsvjesna sklonost dr. Ive Josipovića da na taj način govori o zločinima protiv mira, agresiji, genocidu, pa i „ovim prostorima" na koji su se zločini navodno „dogodili" zavrjeđuje posebnu psihoanalitičku analizu kojom bi se doista mogao pozabaviti neki hrvatski ratni psihijatar, primjerice prof.dr. Eduard Klein.
Tako govore srbijanski i srpski predsjednici

Na drugoj, srpskoj i srbijanskoj strani, vidljiva je težnja da se presuda/presude Međunarodnog kaznenog suda javnosti „protumače" kao navodni srpski i srbijanski trijumf.

Zajedničko stajalište srpske i srbijanske strane javnosti je neposredno po izricanju presude/presuda iznio predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić: „Međunarodni sud pravde utvrdio je da su vlasti Republike Hrvatske bile svjesne da će vojna akcija Oluja dovesti do protjerivanja civilnog stanovništva. Na ovaj način i od strane najviše pravne institucije UN potvrđeno je da su hrvatska snage počinile masovne zločine prema Srbima u Hrvatskoj. U Medačkom džepu Hrvatska vojska pobila je sve stanovnike, sve životinje, od psa do krave i zatrovala sve bunare. To je neoboriv dokaz izvršenja djela genocida. Ova presuda preokrenula je ustaljene stereotipe međunarodne zajednice o događanjima u SFRJ."

Od četničkog vojvode i negdašnjeg „psa rata" Tomislava Nikolića mogla se očekivati izjava koju je dao. Naime, godine 2005. Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, je tvrdila da je tijekom Domovinskog rata Nikolić bio u paravojnoj grupi koja je likvidirala nekoliko civila u hrvatskom selu Antin, sjeverno od Vinkovaca. Preživjeli tvrde da je zločin počinjen od strane pripadnika dobrovoljačke jedinice "Šešeljevi sljedbenci", među kojima se spominje i Tomislav Nikolić. Nikolić se na te tvrdnje oglasio, rekavši da dok je bio u Antinu, ni jedan civil nije poginuo. Srpska radikalna stranka je optužila Kandić za klevetu zbog ovakvih tvrdnji. Prema podacima beogradskog Fonda za humanitarno pravo, u Antinu u jesen i zimu 1991. i 1992. ubijeno je oko 50 starijih Hrvata. Do sada je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo optužnicu pred Županijskim sudom u Osijeku protiv hrvatskog državljanina (1971.) zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. (Wikipedia na hrvatskom jeziku; natuknica „Tomislav Nikolić")

Bivši šef Ureda za informiranje u Đinđićevoj Vladi Vladimir Popović izjavio je za beogradsku Televiziju B91, u svibnju 2007., kako mu je nekadašnji šef srbijanske Službe državne bezbjednosti (SDB) Jovica Stanišić ispričao da je tadašnji Šešeljev zamjenik Tomislav Nikolić, u selu Antin, u jesen 1991., osobno pobio jednu skupinu civila: "On je '91., on lično, u selu Antin, zapadna Baranja, prilikom posete nekom dobrovoljačkom odredu SRS, došao kao funkcioner, i kad se tamo pekao vo, jagnjetina na ražnju i kad se malo napio, uveče je, kako bi im pokazao da je i on pravi Srbin, uzeo kalašnjikov i neke babe i dede, i njih jedno deset, petnaest pobio i bacio ih u bazen."
Zaključak

Zaključiti mi je, prilično je jasno zbog čega službena Srbija ustraje na tezi kako je haška presuda zaključena, sportskim rječnikom kazanom, neriješenim rezultatom, ali mi nije uopće jasno zašto i službena Hrvatska ponavlja sličnu tvrdnju. Jer je sasvim bjelodano da sadržaj i ishod presude daju mnoštvo argumenata o uvjerljivoj - hrvatskoj pobjedi.

Konačno, ostaje i jedno važno, ali rijetko postavljano pitanje: Kako se moglo očekivati da će MKS Srbiju osuditi za počinjenje genocida kad Državno odvjetništvo RH nije podnijelo nijednu kaznenu prijavu za zločin tog istog genocida koji je ozakonjen u članku 156. našega Kaznenog zakona: „Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djela, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora."

Izvor: velecasnisudac.com

 

loading...