Fra Mario Knezović: Crvena Hrvatska

Jadranka ili ti ne vidiš dobro ili si daltonistica!? U Hrvatskoj ne postoji ta mogućnost da nam Domovina postane „crvena", što bi značilo obojena komunizmom, jer ona je već takva dugi niz godina. Lakše ćete naći iglu u plastu sijena nego li visoko pozicioniranoga dužnosnika koji nije bio član partije. Mi Hrvati nikako da doživimo ono iz govora proroka Izaije: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku". Što je najgore ti „crveni", koji su se nastanili u sve političke stranke bez izuzetka, su tako umreženi da mi, zapravo, ne znamo je li vladaju tzv. lijevi ili desni, crveni ili crni. Ja imam dojam da vladaju oni koji sve čine kako bi običan čovjek uvijek bio krajnji. Dobro bi bilo upitati Jadranku, kad već pokušava braniti konzervativno-desnu stranu, zašto su u saboru „njezini" zastupnici listom dizali ruku za zakone koji se kose s Katoličkom Crkvom i našom tradicijom? Uglavnom, to je očito, opet će Hrvati birati između većega i manjega zla. Ono veće zlo u pakiranju nazvanome kukuriku koalicija ne želim ni pisati. Uglavnom svi smo pomalo crveni, ako ništa barem od stida tko nas vodi i još većega stida tko bi nas mogao voditi.

Hrvati dobili po stražnjici

Goran Bare u svojoj pjesmi pjeva: „Gdje je nestao čovjek", a mi Hrvati nakon Europskoga prvenstva u košarci možemo zakukati: Gdje je nastao domoljubni žar! Naši košarkaši takav su odnos imali prema hrvatskom dresu kao da se radi o krpi bezvrijedne tkanine. Većina od njih na terenu su izgledali poput psa koji se silom tjera u lov. No, na čelu te razočaravajuće povorke bio je Josip Vranković, početnik na košarkaškoj klupi. Ma ne. On sebe ne smatra početnikom. To se dobro vidjelo u arogantnom postupku da službenu akreditaciju, kao nitko drugi, drži u džepu stražnjice dok su svi drugi treneri istinske vrijednosti i reputacije svoje uredno nosili oko vrata kako i doliči. I razumije se ekipe od trenera koji nose akreditacije oko vrata tu vješaju i medalje uspjeha, a naši dobiše ono što je Vranković i simbolično prezentirao - udarac po stražnjici. Zar ne treba časno ginuti za Domovinu koju predstavljaš? Za nju se ginulo u zemunicama, a nekima je to na parketu, i uz bogatu plaću, teško!

Duvanjski načelnik kao putokaz

Ne poznajem načelnika Općine Tomislavgrad Ivana Vukadina. No, po djelima sam ga prepoznao. Jedna njegova gesta vrijedna je pažnje u vremenu beskičmenjaka, slugan, izdajnika, plaćenika... Što se zbilo? Tuzlanski tjednik „Novi front" proglasio je u manifestaciji "Osoba godine" načelnika Tomislavgrada Ivana Vukadina (HDZ) za najboljeg općinskog načelnika u Bosni i Hercegovini za 2011. godinu. No, Vukadin je odbio ići u Tuzlu i na svečanosti, kojoj su uz ostale bili nazočni članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović (SDA) i Željko Komšić (SDP), bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, te primiti Zlatnu plaketu iz ruku visokog predstavnika Valentina Inzka. Kako ja ne bih naklapao o razlozima Vukadinove dobre odluke prenosim ono što je on o tome kazao: "Pravo mi je bilo čudno da se dodjela nagrade u Tuzli organizira na Veliku Gospu, blagdan koji slave svi katolici i gotovo svi Hrvati u BiH. Posebice u Tomislavgradu gdje za Veliku Gospu po tradiciji dođe više tisuća Duvnjaka rasutih po svijetu. Ja sam kao načelnik u neku ruku domaćin svima, pa bi uistinu bilo neukusno da kućni gazda, kada gosti dođu, ode u „alašu", na neki tuđi dernek. Ako za značaj proslave Velike Gospe kod Hrvata i katolika ne znaju organizatori i njihovi gosti Komšić i Izetbegović, morao bi znati barem Valentin Inzko koji se deklarira kao veliki katolik. Umjesto svečanosti dodjele plakete, mogli su na Veliku Gospu doći u neko Gospino svetište diljem BiH, pa nešto saznati o narodu o čijoj sudbini odlučuju. Zato ću ih slijedeće godine pozvati u Seonicu na Veliku Gospu. Tu bi Komšić mogao upoznati ljude koji ga nisu izabrali, ali ih zastupa.". Eto, tako reče Vukadin. A pitam se gdje su taj dan na Svetoj misi, jer Velika je Gospa, bili Komšić i Mesić ili su oni zbilja i dalje ostali dio bezlične „alaše" u kojoj je intelektualni domet susret na baščaršijskim ćevapima.

frama-posusje.com