Dan lažnih prijateljstava: Jeruzalem i Beograd

Svijetu licemjernosti, dvoličnosti, obmanjivanja iliti ukratko: bio je to dan lažnih prijateljstava. Sve se odigralo u srijedu 22. srpnja ove godine. U Jeruzalemu - predsjednica Republike Hrvatske u službenom posjetu Državi Izrael. U Beogradu - predsjedništvo Bosne i Hercegovine u službenoj posjeti Republici Srbiji. Sve se dogodilo u „otvorenom, srdačnom i prijateljskom tonu". Svi se smješkaju i vesele kao da su dobili povišicu. Privlačno za tupaste kućanice i kafanske budale, no onaj tko malo pažljivije promatra te susrete vidi da su ti osjećaji hinjeni i dobro odglumljeni.

Hrvatska i Izrael od Tuđmana do Kolinde

Kolinda Grabar-Kitarović u Izraelu. Nije čudno da je tu državu izabrala za jedan od svojih prvih državničkih posjeta. Od osobe koja je u prošlosti bila veleposlanica u SAD-u, pomoćnica glavnog tajnika NATO-a i članica Trilateralne komisije nismo mogli očekivati ništa drukčije. Izrael je blizak američki saveznik, jedan od najvažnijih u svijetu (najvažniji na Bliskom istoku), a kako je ona vjerna provoditeljica NATO-ove (čitaj: američke) politike na Balkanu, naravno da će posjetiti tu zemlju usprkos, blago rečeno, hrvatsko-izraelskim (židovskim) neslaganjima. Suvremeni hrvatsko-izraelski odnosi su počeli 1992. kada je Izrael priznao Hrvatsku kao neovisnu državu, no diplomatski odnosi uspostavljeni su tek 1997. i to tek nakon što je predsjednik Tuđman morao izmijeniti dijelove svoje knjige Bespuća povijesne zbiljnosti (koji se izraelskoj strani nisu sviđali), i tek onda kad im je upućena javna isprika zbog holokausta. Iako se posljednjih godina svoga mandata jako trudio, predsjednik Tuđman nije zavrijedio pravo da posjeti Izrael. Sljedeća dva predsjednika su posjetila Izrael: Mesić 2001., a Josipović 2012. i svaki put se sve vrtjelo oko ispričavanja zbog zločina Hrvata nad Židovima 1940-ih godina. Tipičan je to primjer kako događaji iz prošlosti mogu biti trajan kamen spoticanja u sadašnjosti i budućnosti. Može se razumjeti da su loši bili odnosi za vrijeme Tuđmana čije su iznesene brojke žrtava holokausta bile manje od onih koje promiče židovska strana (Židovima je holokaust ključna osnova na kojoj grade svoj identitet, a svatko tko umanje broj žrtava po njima čini svetogrđe), ali da su se takvi loši odnosi nastavili i za vrijeme anti-nacionalnih i liberalnih predsjednika poput Mesića i Josipovića - neshvatljivo je. Formalno i protokolarno sve se promijenilo na bolje, ali u stvarnosti nije. Gospodarska, kulturna, vojna i druga suradnja dvije države je na niskim granama bila i ostala. Ni politička suradnja nije bila ništa bolja, osim protokola, fraza i kurtoazije.

Državnički susret ili pokoravanje?

Dolaskom nove predsjednice Grabar-Kitarović na čelo RH ništa se nije promijenilo, barem ne zasad. 22. srpnja u Jeruzalemu se to jasno vidjelo. Da bi dobila pravo da razgovara s vodećim izraelskim političarima predsjednica je prvo morala posjetiti jeruzalemski Muzej holokausta i izjaviti: „Kao predsjednica Hrvatske, izražavam najdublje kajanje zbog svih žrtava holokausta u Hrvatskoj, stradalih od ruke kolaboracionističkog ustaškog režima tijekom Drugog svjetskog rata". Upitno je zašto bi moderna liberalna predsjednica jedne Izraelu „prijateljske" države, u ovom slučaju Hrvatske, morala prvo okajavati grijehe svojih sunarodnjaka otprije 70-ak godina, da bi tek nakon toga mogla razgovarati s premijerom i ostalima. Nameću se dva razloga. Prvi je da domaćini ne opraštaju sudjelovanja Hrvata u holokaustu te da svi živući Hrvati snose neku vrstu nasljedne krivice za te zločine. Drugi je razlog taj da Izraelci ne smatraju Hrvatsku prijateljskom državom, već državom koja se nije puno promijenila u odnosu na onu ustašku. Vidjelo se da je predsjednica osjetila vlastitu krivicu zbog holokausta pa je izjavila da se njena obitelj borila protiv fašizma, a usput je najavila gradnju centra za žrtve holokausta u Zagrebu.

Susret premijera Benjamina Netanyahua i drugih političara s Grabar-Kitarović zračio je osmijesima i lijepim gestama. Tu je predsjednica bezrezervno podržala politiku Izraela prema Palestincima (rješenje s dvije države) i prema Iranu (uspostavljanje nadzora nad nuklearnom energijom), kao i prema našim krajevima. Ni riječi kritike prema izraelskim vojnim ofenzivama. Tim više što se upravo tih dana navršavala godišnjice posljednje izraelske ofenzive u Gazi, koju čak i zapadni mediji označuju kontroverznom. Napad na pojas Gaze je rezultirao smrću nešto više od 2.000 ljudi, od toga 547 djece, a ranjeno je preko 11.000 ljudi. U brutalnom napadu uništeno je 17.200 stambenih jedinica, 73 džamije i 24 škole. Prilično „kontroverzna" vojna akcija. Od Grabar-Kitarović nismo mogli očekivati da javno napadne izraelskog premijera ali bilo bi dobro da je upozorila da ovakvu politiku prema Palestini Izrael treba preispitati i dobro proanalizirati. Nije komentirala ni politiku Izraelu prema susjednoj BiH i bezrezervnu podršku Jeruzalema Republici Srpskoj. Prema nekim izvorima Izrael je spreman poduprijeti raspad BiH i međunarodno priznati RS i na taj način izravno ugroziti sigurnost Hrvatske. Pravi razgovori se vode iza zatvorenih vrata, ali predsjednica RH je morala nešto reći o tim temama. Ništa konkretno nije kazano ni o mogućim investicijama Izraela u Hrvatskoj osim što je kurtoazno spomenuto. Dakle, ništa od toga.

Vratimo se čisto političkim odnosima. Iznijet ćemo samo nedavne primjere koji će dočarati kakvi su zapravo odnosi Izraela i Hrvatske - inicijativa s izraelske strane, pasivnost s hrvatske strane. Zbog izraelskog diplomatskog pritiska RH je bila suzdržana 29. studenoga prošle godine na glasovanju na Općoj skupštini UN-a o Palestini, kada je ista primljena u UN kao promatrač. Uskoro su uslijedile u prosincu prijetnje izraelske veleposlanice u RH Kalay-Kleitman. Na pitanje o mogućem hrvatskom priznanju Palestine veleposlanica odgovara: „Naročito da ćemo reagirati ako do toga dođe. Rekla sam svojim sugovornicima ovdje da bi to, sigurno, naškodilo našim bilateralnim odnosima. Ovo veleposlanstvo ovdje postoji da bi promoviralo naše međusobne odnose, a ne da bi im nanosilo štetu. Kao nezavisna država, Hrvatska treba imati svoju samostalnu politiku i promisliti što će učiniti i kako će se postaviti prema ovom pitanju, imajući na umu posljedice svojih odluka." „Prijateljsko" držanje „prijateljske" ambasadorice. Sramota da će Hrvatska biti među zadnjim državama koje će priznati Palestinu, a tako smo bili sretni kad su nas početkom 1990-ih priznavali. Nakon toga u svibnju ove godine direktor Centra Simon Wiesenthal za Istočnu Europu Efraim Zuroff je pisao Milanoviću: „Odmah ukini mirovine ustašama i spasi Hrvatsku od sramote." Tu temu nećemo razmatrati ali ne može službenik jedne strane države određivati tko će u jednoj drugoj suverenoj državi primati, mirovine a tko neće. To je prvoklasno miješanje u unutarnje stvari RH. To su primjeri "savezništava" dviju država.

Bošnjačka isprika za srebrenički genocid nad Vučićem

Isti dan, 22. srpnja, oko 1.900 kilometara sjevernije od Jeruzalema, u Beogradu je upriličen još jedan bilateralni sastanak na najvišoj razini. Ovdje su se našli srbijanski premijer Aleksandar Vučić i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine: Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić. Pravi spektakl. Povod ovog sastanka je bio napad na Vučića na komemoraciji u Srebrenici samo 11 dana ranije. Kao što je poznato, 11. srpnja Vučić je bio žestoko izviždan od užarene mase i gađan raznim predmetima poput kamenja, cipela i upaljača. Srpski premijer se sretno izvukao samo sa slomljenim naočalama. Kasnije istoga dana srbijanski premijer je održao konferenciju za medije u kojoj je naglasio da njegova ruka ostaje ispružena bošnjačkom narodu. Ovaj posjet je trebao pokazati da su Srbi dobri domaćini za razliku od Bošnjaka, čija je masa uz ozloglašene povike Alahu Ekber i bacanjem raznih predmeta skoro ubila susjednog premijera.

Ima li slučajnosti u cijeloj toj priči? Nema. Tjednima i danima uoči obilježavanja srebreničkog masakra odnosi između Srba i Bošnjaka bili su užareni, a sve zbog britanskog prijedloga rezolucije o genocidu u Srebrenici koja je trebala biti donesena povodom dvadesete godišnjice istoga. Zanimljivo kako tradicionalno prijateljski nastrojena država prema Srbiji, Velika Britanija, predlaže rezoluciju o srebreničkom genocidu koja da se uvažila bi bila teška ljaga na Srbiji i srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini. Britanija je znala da ta rezolucija ne će proći jer će je Rusi blokirati ali će doći do dizanja tenzija, pa su je zato i pokrenuli. Rezolucija propada. Vučić se danima premišlja hoće li ili ne će doći u Srebrenicu. Izjavljuje da tu nema genocida. Svi preduvjeti za bošnjački gnjev su stvoreni. Dolazi taj 11. srpnja i Vučić ipak dolazi u Srebrenicu. Osiguranje same komemoracije je bilo kaotično. I svakom politički neupućenom građaninu je moglo biti jasno kako bi tu moglo biti incidenata, kao što je naposljetku i bilo. Vučić se dobro izvukao.

Učinak i cilj su postignuti. Taj dan je skrenuta pozornost sa masakra iz srpnja 1995. i cijeli svijet je trubio o napadu na Vučića. Izgledalo je da se dogodio genocid nad jadnim Vučićem koji se dobrosusjedski došao pokloniti žrtvama. Eto što je donijela koordinirana akcija Velike Britanije, Rusije i Srbije. To su maestralno politički odradili. Jadni i gladni bošnjački narod, prvenstveno mladi, na to je nasjeo. I bošnjački političari su krivi jer su kriminalno osiguravali komemoraciju. I ovo bi bilo dovoljno za potpuni političko-diplomatski trijumf Srba i poraz Bošnjaka. To bi bilo dosta ali to nije sve. Predsjedništvo BiH pristaje doći u Beograd i ići na ruku Vučiću. Katastrofalna odluka Bakira Izetbegovića. Barem on nije smio tamo ići. Da su otišli samo Ivanić i Čović to ne bi ni imalo posebnog smisla i svrhe jer cijela poanta tog susreta je bila pokazati srpsku gostoljubivost, srdačnost i otvorenost prema bošnjačkom članu predsjedništva. Takvo srpsko gostoprimstvo prema prvenstveno Bakiru Izetbegoviću je dijametralno suprotna od bošnjačkog „gostoprimstva" u Srebrenici. Još jednom su Vučić i Srbi ispali pravi frajeri i pozitivci, a Izetbegović i Bošnjaci primitivci i negativci. Vrhunsku dobit od svih tih događaja i ponajviše od regionaškog spektakla u Beogradu imat će Srbija i Republika Srpska. „Srbija je pokazala da je stabilna, otvorena i kulturna država koja treba nastaviti svoj europski put. Republika Srpska je bolje rješenje od bošnjački dominantne BIH. Treba li nam BIH koja bi zbog dominacije Bošnjaka težila islamizmu i nasilju? Ne treba." Do tih zaključaka je došlo u međunarodnoj političkoj javnosti i među gledateljima i čitateljima mainstream zapadnih i drugih medija.

U Beograd pod političkim maskama

Ipak, u Srebrenici je narod pokazao iskrenost. U Beogradu su na sceni bili neiskrenost i lažna prijateljstva. Koliko god je ružno vidjeti nasilje, bošnjački narod ima svako pravo biti bijesan zbog dolaska u Srebrenicu Aleksandra Vučića, čovjeka koji je sudjelovao u opsadi Sarajeva i koji je nekoliko dana nakon srebreničkog masakra prijetio ubijanjem 100 Srba za jednog Muslimana. Netko tko je sve do nedavno bio blizak Šešeljev suradnik sad odjednom postaje čovjek suradnje, regiona, zajedništva. Moš' si mislit. Ostao je Vučić i dalje duboko u sebi velikosrbin i radikal, ali od ideala mu je važnije osvojiti vlast i biti premijer. Hoće čovjek vlast i bombone koje vlast donosi. Zato je i promijenio politiku. Takvi su najgori. Da je situacija drukčija opet bi Vučić zagovarao Srbiju do Karlovca, Karlobaga i Virovitice. Njemu se ne može vjerovati.

Bilo je odvratno i mučno gledati regionašku paradu u Beogradu. Poziranje pred kamerama i fotoaparatima jer, eto, mi se volimo i želimo biti zajedno u europskom vlaku. Veoma slično poput susreta u Jeruzalemu, i ovaj sastanak je zaudarao na daljinu od laži, prijevara i licemjernosti. Nikakve koristi od toga posjeta nije bilo. On će ući u školske povijesne udžbenike kao vrhunac obmane koju na ovim prostorima provode Bruxelles i Washington. Dok Izetbegović i Vučić zajedno jedu, piju, šeću Knez Mihajlovom ulicom, igraju šah i pjevaju „Nije život jedna žena", mržnja između Srba i Bošnjaka je vjerojatno najveća mržnja između neka dva naroda u Europi. Suvišno je govoriti o tome da svaki narod u BiH zapravo mrzi ostala dva. Jedini koji su se mogli istinski prijateljski družiti su Vučić i Ivanić. Ovaj sastanak ne će nimalo doprinijeti potiskivanju mržnje i nepovjerenja između različitih naroda, već naprotiv: dovest će do povećanja srdžbe i bijesa puka prema svojim političkim elitama, a možda i do buđenja nekih novih negativnih osjećanja prema drugim i drugačijim etničkim skupinama. Bezbroj je otvorenih pitanja između Srbije i BiH: od granice, pitanja ratnih zločina, prebivališta, hidroelektrana na Drini itd. No ona su ostavljena ispod tepiha. Da su svi akteri zaista iskreni ne bi se sastajali na ovaj način. Kad bi bili iskreni bilo bi najbolje da se uopće ne sastaju jer jedni prema drugima nemaju pozitivne namjere. Vučić da ima povoljne vanjskopolitičke mogućnosti osakatio bi BiH. Anektirao bi Republiku Srpsku i možda čak i općine sa srpskom većinom u Federaciji BIH: Drvar, Glamoč, Grahovo i Bosanski Petrovac. Ivanić bi odcijepio RS iz sastava BiH i predao je Vučiću. Izetbegović bi anektirao i pripojio BiH dio Srbije: Sandžak. Što bi učinio Čović teško je reći ali štitio bi interese svog naroda prije svih drugih. To je iskrenost, a ovo što se dogodilo u Beogradu je poziranje za skupljanje političkih bodova kod stranaca i varanje vlastitog naroda.

Nastavak totalitarnih diplomatskih praksi

Bio bi grijeh ne spomenuti da sve te predstave od 22. srpnja ove godine neodoljivo podsjećaju na susrete čelnika Trećeg Reicha i Sovjetskog saveza u Moskvi i Berlinu 1939. i 1940. godine. Što su srdačniji i topliji odnosi izvana izgledali između Ribbentropa, Molotova i ostalih nacista i boljševika to su zapravo odnosi bili gori, zaoštreniji, zategnutiji. Kad su odnosi izvana bili hladniji zapravo su bili topliji i bliži sporazumijevanju. Ista načela se mogu primijeniti i na navedene susrete 2015. godine. 1941. su se njemačko-ruski diplomatski odnosi transformirali u vojne i doveli do najstrašnijega rata u povijest čovječanstva. Odnosi Srbije i BiH bi u budućnosti pod povoljnim okolnostima također mogli eskalirati u rat strašnih dimenzija. S obzirom na narasle animozitete zločini u tom ratu bi mogli nadmašiti one prije dvadesetak godina. Hrvatsko-izraelskim odnosima ne prijeti rat, ali urušavanje s nepoželjnim posljedicama svakako. Cilj usporedbe diplomatskih susreta 2015. s onima otprije 70-ak godina je pokazati kako se u politici nije ništa promijenilo. Vladaju ista načela. To su načela dvostrukih politika, postulati kojima je misija zavesti drugu stranu i prikazati se lažnim prijateljem sve kako bi se što više iskoristilo i prevarilo drugoga zbog vlastite koristi. Iako svi akteri 2015. deklarativno osuđuju i svastiku i srp i čekić oni svojim ponašanjem pokazuju da u nekim aspektima liberalni političari nastavljaju politiku totalitarnih režima koje formalno osuđuju. Vrijeme prolazi, ljudi prolaze, a neke navike ostaju.

Autor: Matija Šerić/sloboda.hr