FOTO/VIDEO  Da se ne zaboravi: "U Vukovaru umiremo i od žeđi, više nemamo ni metka!"

Vukovar, Vukovar, obljetnica, Vukovar, obljetnica, HDSSB, Vukovar,  Ljiljana Tolj, Vukovar, Nikola Vranjković, Dunav, Vukovar
Nažalost, prekasno.

Hitno je u ranim jutarnjim satima sazvana sjednica Vlade, jer je mnogima postalo jasno da će uslijediti krvava četnička odmazda i da su fizički ugrožene tisuće civila, žene i djece, koje više nitko ne štiti. Što učiniti, što napraviti? Može li se išta napraviti?

Sva su se ta pitanja nametala, jedno za drugim, u najdramatičnijim trenucima Domovinskog rata, kako običnim ljudima koji su čekali vijesti iz opkoljenog Vukovara, tako i hrvatskom političkom vodstvu.

Zbog toga smo odlučili osvježiti pamćenje na dramatičnu sjednicu, vođenu uoči pada Vukovara:

Po sjećanju Franje Gregurića, sjednica Vlade RH na sjednici posvećenoj Vukovaru dana 17.11.1991 tekla je ovako:

"Odluka vlade o Vukovaru

Na sjednici Vlade 17. studenoga 1991. godine predložio sam, nakon uvodnih napomena, da krenemo s prvom točkom - odlukom o Vukovaru.

Zamolio sam kolege u Vladi da mi dopuste reći nekoliko riječi o tome što se dogodilo makar je većina to dobro znala. Govorio sam o iznimno teškom stanju u kojemu je bila obrana Vukovara već nekoliko mjeseci, o tome da se u proteklih petnaestak dana nekoliko puta pojavila vijest, prvo na stranoj televiziji, zatim u beogradskom tisku itd, da je Vukovar pao. Rekao sam da su se ljudi hrabro borili i držali; da smo pokušavali organizirati pomoć i dostaviti materijal, ali na žalost bezuspješno; da su napadi tijekom protekloga dana i pošto je JA obustavila vatru postali još žešći; da i izvješća Marina Vidića Bilog i naših zapovjednika, s kojima sam dva puta razgovarao dan prije, govore o napadima poglavito četnika i Srba; da su naši zapovjednici već dva puta tražili da im se omogući napuštanje Vukovara zbog građana koji su se ondje zbili; da je Borovo Naselje palo, prije dan-dva, i da u njemu više nema nikoga.


Pročitao sam i brzojav koji je stigao tog jutra u 7 sati:

"Republika Hrvatska, Zapovjedništvo Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja, Vladi Republike Hrvatske, predsjedniku Vlade, Glavnom stožeru Hrvatske, Živku Juzbašiću, Zona Osijek.

Odlazak i posljednje grupe branitelja Vukovara. Oko 4 sata 17.11.1991. obavljestio nas je gospodin Vidić Marin, povjerenik Vlade Republike Hrvatske, da su branitelji Vukovara, na čelu s mladim Jastrebom, napustili Vukovar, tako da su tamo ostali samo on i gospođa dr. Bosanac, od necivilnog dijela pučanstva Vukovara.

Gospodin Vidić izvješćuje da on i njegovi suradnici potpuno vjeruju u ono što rade i da to rade smireno, bez panike, jer rade na jedini mogući način koji osigurava da se izbjegne klanje bespomoćnih, a to je:

Prvo, da Vlada Republike Hrvatske u ime 15 tisuća života pogne glavu i pristane da na pregovore zakazane za nas po gospodinu Juzbašiću pošalje i svog predstavnika kao i predstavnika Europske misije.

Drugo, shvaćajući da je to jedini način da se spase životi, gospodin Vidić je prihvatio da danas ide na pregovore s gospodinom Hadžićem. Gospodina Vidića će na pregovore odvesti vojnim helikopterom.

Treće, s obzirom na to da smo pripremni, odmah s tim treba upoznati međunarodnu Europsku misiju, lorda Carringtona, jer samo to sada može pomoći civilima Vukovara. To treba podržati jer je to ovaj put najučinkovitije što se u Hrvatskoj može učiniti za te ljude.

Četvrto, svaka komunikacija između zapovjedništva OG Vinkovci i Vlade mora teći na ovaj i baš ovaj način, znači samo šifrirano, sve mora biti hitno.

Peto, molimo hitan odgovor što dalje činiti.

Zapovjednik dopukovnik Vinko Vrbanac"

Pročitao sam i poruku Marina Vidića Bilog koja je stigla preko Zapovjedništva Opera­tivne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja:

NOĆAS ĆE NAROD PANIČNO BJEŽATI IZ GRADA. HITNO POŽURITE S ODLUKAMA. SIGURNO JE VEĆ KASNO. BILI

U dodatku poruke stoji:

NOĆAS SVI BORCI ODLAZE. OSTAJE SAMO DOKTORICA I POVJERENIK VLADE BILI.

Prepričao sam posljednji razgovor koji sam večer prije, između 11 i 12 sati, vodio s povjerenikom Vlade Marinom Vidićem Bilim i jednim zapovjednikom.

Iz razgovora sa zapovjednikom shvatio sam da je Vidić na kraju snaga. Pitao je što je s pomoći. Ob­jašnjavao sam mu da smo u Vukovar uputili visoke časnike iz stožera koji čine sve da se probiju s ljudima, ali da o pojedinostima ne možemo govoriti jer je to vojno pitanje.

Vidić mi je još rekao da je vojska stala, da više ne puca, da on pokušava s četnicima dogovoriti prekid vatre. Tražio je vezu s Hadžićem. Objasnio je da je ta veza trebala biti uspostavljena dva puta, ali da je to Armija onemogućila još na početku ratovanja.

Nakon razgovora s Marinom Vidićem Bilim, s njegovim sam zahtjevom upoznao Pred­sjednika Republike. Na Predsjednikovo pitanje što o tome mislim ja osobno, odgovorio sam: "Vojska ostaje tamo, pregovarati nikada nije loše. Ovdje mi razgovaramo s gene­ralom Rašetom, i s ovom vojskom non-stop, bez obzira na to što se ratuje. Prema tome, ne mislim da bi bilo loše pregovarati." Predsjednik se s tim složio, a zatim smo zamolili gospodina Živka Juzbašića - koji je kao član Komisije za razmjenu zarobljenika, za­jedno s Draženom Budišom, već imao kontakte s neprijateljskom stranom - da on pokuša indirektno, preko drugih ljudi, uspostaviti tu vezu. Gospodin Juzbašić je to pokušavao cijelu noć i, čini se, kontakt uspostavio. (Zamolio sam ga da sam vrlo kratko objasni o čemu se radi.)

Nastavio sam ovim riječima: "Gospodo, želim napomenuti da se odluka ne može doni­jeti osobno, jer na to nitko nema pravo. Tražio sam jutros Predsjednika Republike. I, Predsjednika Republike nema u Zagrebu. Prema tome, ne mogu izvršiti nikakvu kon­zultaciju, da i hoću. S obzirom na to da su ovdje i predstavnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, a Vidić se obraća i Vladi, mi bismo odgovarajuće odluke trebali donijeti. Ali, prije nego što donesemo bilo kakvu odluku, molio bih ge­nerala Tusa i pukovnika Agotića da dadu vojnu procjenu. Jer, ako se može vojno pomoći, onda je to jedna stvar. A ako se ne može pomoći, onda ja na duši neću nositi 15 tisuća stanovnika. Takvu hrabrost nemam. Vi ćete se poimenice izjasniti o tome što ćemo učiniti."

Izjašnjavanje je, prema zapisniku sa sjednice, teklo ovako:

ANTON TUS: "Gospodine predsjedniče, ja bih se samo vratio unatrag, ali bez zadrža­vanja, na neki slijed događaja.

Mi smo 10. studenoga planirali odlučujući prodor i u tom je cilju sve pripremljeno za jače snage, jedna taktička grupa, oko tisuću i petsto ljudi, jedan bataljun, i da ne nabra­jam artiljeriju, i sve ono što prati, i ostalo, itd.

Zrakoplovima je prebacivana pomoć i bolnici i braniteljima svake noći. Sve to nije bilo dovoljno. Operacija osvajanja Vukovara od strane većeg broja teritorijalaca i dobro­voljaca, posebno studenata, koji osobito vikendom dolaze u većem broju iz Beograda, kao što je bilo i prošloga i ovoga vikenda, u subotu i nedjelju - trajala je već četvrti dan, a danas je to već sedmi dan. Put je presječen između Borova Naselja i Vukovara. I, na taj je način jača grupacija, koja brani Vukovar iz toga pravca, preko Vuke i obale Dunava, odsječena. Jučer je unutrašnji dio obrane po našem naređenju u Vukovaru trebao | deblokirati taj put, i povezati te snage, da se spoje. Ta deblokada nije uspjela, jer su tenkovi, ne samo srpski, četnički, nego i armijski, došli na taj put i spriječili deblokadu.

Iz Borova Naselja su prve grupe došle u Vinkovce, oko dvije stotine ljudi koji su bili odsječeni.

Bilo je predviđeno da ova ofenziva počne petnaestoga, a počela je šesnaestoga, tako da su aktivnosti prema Vukovaru već tekle skoro pet dana. Zatim se produbila ofenziva ispod Osijeka. Pokušaj proboja na tim je pravcima odbijen, ali najintenzivniji proboj traje i sada južno od Vinkovaca.

Borbe su i u Nijemcima. Ofenziva JNA i TO Srbije, odnosno svih tih snaga koje smo i očekivali, u toku je.

Mi smo tu novu jedinicu iz drugog ešalona morali prebaciti da zaustavimo ofenzivu u pravcu Županje.

Hoću da kažem da je neprijateljska operacija zauzimanja u istočnoj Slavoniji i dalje u toku. Nama je glavno zadržati neprijatelja na čitavom prostoru, spriječiti prodore. Sada ostaje zadatak prihvata ovih koji se izvlače i pokušaj probijanja na onim pravcima gdje se može. Mislim da je najvažnije dovesti Europsku misiju u grad i na taj način s njima zajedno razrješavati ovo pitanje."

U raspravi je nekoliko ministara pokušalo pronaći način da se pomogne ugroženome stanovništvu Vukovara, ali to više nije bilo moguće.

Dr. FRANJO GREGURIĆ: "Ipak bih Vas, gospodine generale, morao zamoliti da date pravu ocjenu poruke. Mi ćemo tražiti europske promatrače, ali od toga nema puno vajde, jer ako je stanje takvo da su se vojne jedinice povukle iz Vukovara, da budemo iskreni, onda znamo što može biti."

ANTON TUS: "Vojnom opcijom u ovom trenutku, nekim prodorom, to se ne može riješiti, nema takvih snaga koje bi mogle savladati snagu neprijatelja. To se ne može. Trebalo bi grupirati jake snage i samo to činiti, ali vam govorim, ofenziva je na širem frontu. Mi branimo cijeli prostor. U cjelini, Vukovar je dio cijelog obrambenog pro- stora u ovoj strategiji. Ne može se obraniti samo Vukovar, svi smo onda opkoljeni, odsječeni. Neprijatelj bi prošao Podravskom magistralom i dolje k Našicama, Požeškoj Slatini. I to je Predsjednik Republike znao i mi smo tako odlučili da branimo u cjelini Vukovar, jer se Vukovar sam za sebe nije mogao braniti, nego samo s cjelinom obrane..."

Poslije generala Tusa javio se ministar Ivan Milas, koji je rekao da ne želi govoriti o vojnom aspektu, ali vidi da je "izgubljena situacija za Vukovar". Upitao je kakve I ima Marin Vidić Bili za pregovore? Može li on "ustupati dio hrvatskog teritorija". Može li on, ako nastupi kao povjerenik Vlade, obvezati Vladu na nešto što ona ne želi. Ta je Milasova teza izazvala ozbiljnu raspravu.

ZVONIMIR ŠEPAROVIĆ: "Ja sam noćas razgovarao s tim zapovjednikom. On kaže: grad gori kao Rim u vrijeme Nerona. Imao je duha za ovu metaforu. Rekao je da nema više cigle na cigli, da se umire od žeđi i gladi, da nemaju ni jednog metka. Tuže se zašto nije proglašeno ratno stanje, da im se nije pomoglo, kad ih se moglo spasiti. To je sve vapaj očajnika. Poslao sam onaj Vidićev apel Bushu, Kohlu i drugima. Poslije ove sjednice učinit ću potez prema lordu Carringtonu.

Tu dramu mi moramo podijeliti ovdje. Ja se slažem s vama, gospodine predsjedniče. Ako je stvar vojnički izgubljena, ostaju ljudi, koje ne smijemo žrtvovati. Ja mislim da gospodin Vidić može samo govoriti o tome kako spasiti ljude. I njegov razgovor o tome s Hadžićem razgovor je očajnika koji pokušava spasiti 15 tisuća ljudi koji su tamo. Tako ja to shvaćam.

Ja dijelim mišljenje kolege Milasa da je nezamislivo trgovati i predavati teritorij. Ali, mislim da to Vidiću i nije nakana, niti bi njegova izjava u tome smislu imala ikakav učinak, kao što nije imala ni u Baranji.

Treba se bojati da ti četnici, nabijeni mržnjom u dugoj opsadi toga našeg Vukovara, doista ne iskasape, ne pobacaju bombe u te podrume, ne poubijaju tu očajnu masu ljudi.

Zamislimo se dobro što da učinimo, ubrzajmo posao oko svih ovih drugih stvari. Ovo je dramatičan trenutak ove Vlade.«

ZVONIMIR BALETIĆ: "Gospodine predsjedniče, ja mislim da je gospodin Milas postavio točku od koje treba početi raspravu. Tko se tu kome predaje? Ako smo izgubili vojnički, onda to treba po mojem sudu vojnički i riješiti. Gospodin Vidić ide u pregovore s nekim po svojim aspiracijama, s civilnim šefom koji hoće da bude nekakav predsjednik nekakve nove države ili nekakve nove autonomije, ili bilo što. Trebalo bi ići na vojničku predaju, da se vojni komandant preda vojnom komandantu i to da traži da se preda Armiji."

IVAN VEKIĆ: "Sve naše kombinacije tko će s kim i kako pregovarati, gospodo moja, padaju u vodu pred našom dužnosti da spasimo ljude. Cilj ove Vlade, cilj Hrvatske ovoga trenutka treba biti spasiti ljude. Ja ću vam reći još nešto, a mislim da se to vrti u glavama sve gospode: budu li masakrirani civili u Vukovaru, gospodo moja, ni za jednog Srbina u Republici Hrvatskoj unutarnji poslovi više ne jamče. Nikome život zajamčiti više ne možemo, da budemo kratki. Meni je žao što to moram reći."

ZDRAVKO TOMAC: "To treba javno reći."

PETAR KRISTE: "Mada u teškoj i osjetljivoj situaciji, umjesto svega, reći ću da mi je doista jako žao što je ova Vlada dopustila da bude dovedena u ovako izuzetno tešku i osjetljivu situaciju. Iako mislim da bismo iz svega toga morali izvući i određene dugoročnije zaključke, sada je prvenstveno pitanje kako spasiti ljude, i tu se slažem sa svima onima koji to također stavljaju u prvi plan."

Dr. VLADIMIR PAVLETIĆ: "Trebalo bi sada s armijskim vrhom najozbiljnije razgovarati, djece i žena i tih petnaest tisuća ljudi, onda zapravo na pragu kaosa iz kojega više nitko ne zna kako će ne samo Hrvatska nego cijela Jugoslavija izaći. Mi ne branimo u ovom trenutku taj dio Hrvatske, nego spašavamo taj dio Hrvata, a ovo što kaže kolega Vekić, kada ojačamo i kada budemo mogli, mi ćemo onda učiniti ono što tada budemo mogli. Više nitko ne bi mogao zaustaviti osvete ljudi. Ova Vlada bi snosila i veliku mo­ralnu odgovornost za to, ako se desi nešto i ako počne tamo pokolj."

DRAŽEN BUDIŠA: "Ja se slažem da treba sve učiniti da se spase ti ljudi, ne gledajući sada puno s kim ćemo razgovarati. Najvažnije je da ih se spasi.

Ne samo što nisam zadovoljan, nego bih mogao reći da sam i pomalo ogorčen što smo se kao Vlada doveli u situaciju da najtežu političku odluku u ova četiri mjeseca donosi ova Vlada.

A ja postavljam sada pitanje: zašto ova Vlada nije bila u situaciji da u ova četiri mjeseca donosi sve ključne odluke?

I, postavljam drugo pitanje: gdje je predsjednik države sada?

Zašto? Zašto mi tu odluku donosimo, a do sada nismo bili u prilici donositi najvažnije odluke?

Rekao sam članovima Vlade da sam se jutros o ovome želio konzultirati s Predsjed­nikom Republike, jer je to isključivo njegovo pravo. Međutim, Predsjednika Republike nema. Možemo još zvati predsjednika Sabora, da i on sudjeluje u ovome radu, da zna o čemu se radi. To bi bilo čak i u redu."

Dr. FRANJO GREGURIĆ: "Pozovite predsjednika Sabora."

DRAŽEN BUDIŠA: "Pa vas molim, dajte odmah pozovite predsjednika Sabora, neka dođe."

Dr. FRANJO GREGURIĆ: "Mislim da opća rasprava pokazuje da vojno ne možemo učiniti ništa. Ako je ta konstatacija jasna, onda moramo spašavati građane koji su unu­tra. Mi ne znamo čak ni da li je ostalo što vojske ili nije ostalo. Ja ne želim govoriti o vojnim aktivnostima, to nije naš problem. Međutim, kada se radi o Vukovaru, i ovih petnaest tisuća ljudi, onda nije svejedno jesu li ti vojnici jednostavno napustili grad, povukli se iz grada, jer to je ravno izdaji, i to treba pošteno reći. Predlažem nekoliko stvari:

Prvo, da gospodin Granić, Budiša i Agotić upoznaju centralu Europske misije također o ovome i zatraže da ona uputi ljude koji će ići u Vukovar. U svakome slučaju da se nađu tamo, da spriječe pokolj, da tako kažem.

Drugo, da ministar vanjskih poslova o tom katastrofalnom stanju naših građana koji se nalaze u Vukovaru, na koje se puca i nakon primirja, uništava i ubija, upozna i Car-ringtona i Europsku misiju, i sve europske važnije političare, i zatraži da interveniraju kod Jugoslavenske armije radi prekida barbarstva. Jugoslavenska armija je okupator, ona je agresor, ona je poticala agresiju i ustrojavala ove jedinice. Ona je tamo prisutna. Mora se postaviti kao zaštitnik građana Republike Hrvatske koji se tamo nalaze i spriječiti bilo kakav zločin. Ona bi trebala sada napraviti tampon-zonu između naših građana i preostale vojske i policije i tih militantnih četnika, koji su stvarno nabijeni mržnjom pa mogu napraviti svih mogućih zala koliko god hoćete.

Treće, razgovore ja neću nikako sprječavati. Vidić je predstavnik ove Vlade, on može biti nepriseban, ali nakon toliko vremena, to je sasvim jasno, nikome nije tamo lako. Prema tome, ja bih bio skloniji da, ako već dođe taj, bilo tko, crni vrag u Vukovar, da u Vukovaru sjedi, da u Vukovaru pregovara, da u Vukovaru probaju izvršiti razdiobu, prekid vatre, kao što smo to radili na svim ostalim područjima. Tu je i Ante Marković, bez obzira na to što ga nitko ne priznaje. Još uvijek je u kabinetu, nije smijenjen. U njegovu je kabinetu i savezni sekretar za narodnu obranu Kadijević, i admiral Brovet. On se mora službeno oglasiti i zatražiti sprječavanje zločina."

ZDRAVKO TOMAC: "Odgovornost vojske."

Dr. FRANJO GREGURIĆ: "Da, odgovornost vojske, za eventualne događaje koji se mo­gu desiti u tom periodu u gradu Vukovaru.
Možete postavljati pitanja koliko god puta hoćete, ali ne možemo umanjiti odgovor­nost ove Vlade. Ova Vlada je svoj posao radila dobro i odgovorno i vrlo kvalitetno. Ona nije vojni zapovjednik, i to treba znati. Vrhovni zapovjednik je Predsjednik Republike, a njega ovoga časa nema. Ove odluke koje mi donosimo idu u smislu zaštite građana Republike Hrvatske na tome području.

Ne mislim, gospodine Milas, da mi bilo što izdajemo ili bilo što prodajemo. To nije točno. Mi smo odgovorni za te građane, ali moramo biti realni. Mi možemo pričati o integritetu, o cjelovitosti, o zaštiti naših ljudi, sve je to lijepo i dobro, međutim, mi smo vojno poraženi u Vukovaru. To je točno i to treba shvatiti. Prema tome, treba građane spašavati."

IVAN MILAS: "Gospodo, ja sam rekao, vojna je situacija izgubljena, ali sada je pitanje kako pomoći civilnom pučanstvu, a ne nanijeti dalju štetu Republici Hrvatskoj.

Hadžić preuzima vlast od Vidića kao civilna vlast prema civilnoj vlasti.

Isto bih tako molio da se pokuša uspostaviti kontakt s Predsjednikom Republike ako je on u zemlji ili u inozemstvu. To je naša obveza, ali nezavisno od toga uspostavljanja vlasti možemo zatražiti hitan sastanak Europske misije s predstavnikom vojske, gdje on mora preuzeti neke obveze, jer se radi o zločinu po međunarodnom pravu."

ANDRIJA HEBRANG: "Ja bih samo par riječi nakon svakodnevnog kontakta s Vuko­varom. Zadnji je bio jutros u šest sati, i ljudi koji su najčvršći u Vukovaru u šest sati su u paničnom tonu rekli da je situacija izgubljena i da nas mole da spasimo živote.

Prema tome, svi smo tu složni da to treba učiniti. Pitanje je načina.

Ja mislim da bi bio gubitak vremena računati na bilo kakvu pomoć Europske zajednice ili bilo koga, jer mi smo u zadnjih sedam dana kada smo vidjeli da vojni prodor nije moguć obavijestili i Van den Broeka, i NATO, i ministra Europske zajednice. Bili smo osobno u Europskoj zajednici u Bruxellesu. S Rašetom razgovarali sate i sate. Od toga je rezultat ravan nuli. Čak nijedan odgovor nismo dobili. Jedino smo u Bruxellesu dobili obećanje da će organizirati konvoj u roku 72 sata Dunavom itd. To je sada, naravno, čista utopija. Prema tome, mislim da na direktne dogovore treba ići odmah, bez ikakva čekanja Europe, jer Europa to shvatiti neće, niti može. Treba spasiti petnaest tisuća ljudi, od čega je dvije tisuće mlađih od petnaest godina, dakle, djece.

Mislim da treba ovlastiti Vidića da učini najbolje kako može, jer odavle to procijeniti nije moguće. To će, vjerojatno, biti kompletna evakuacija, ali ja mislim da moramo i na to pristati, jer važnije je spasiti te ljude, nego li pokušati oprati obraz kada je već kasno.«

MATE GRANIĆ: "Jučerašnji razgovori s Rašetom i Crvenim krizom, uz prisutnost Mi­sije, ukazivali su da će se prekid vatre praktički svagdje poštovati, a da neće u Vukovaru.

Mi smo sve upoznali s ovim što je gospodin general Tus kazao i bili u kontaktima s Vukovarom i vidljivo je bilo da Rašeta zateže situaciju. Uvijek su bili novi tehnički problemi oko rješavanja toga pitanja. Završetak je bio ono što smo dogovorili - da će danas ići jedan kamion pomoći, a da će u ponedjeljak ići konvoj, s tim da nam je bilo jasno da se to neće ostvariti, pogotovo zato što su u sedam sati napade nastavili četnici, a ne vojska.

Ja sam od jutros pet puta razgovarao. Podržavam ono što je kazao ministar Hebrang. Mi definitivno moramo donijeti preciznu odluku Vlade, a nakon toga ja sam zato da se o tome obavijeste i predsjednik Sabora i Predsjednik države. Predsjednik Vlade je po­kušao to učiniti, ali nije bilo moguće.

Ovo je težak operativni zadatak, užasno težak. On zahtijeva posebni stožer za izvla­čenje s precizno utvrđenim zadacima. To nije jednostavno.

Predložio sam da prekinemo raspravu i s preostalim točkama dnevnog reda nastavimo u 8 sati, kako bismo odmah donijeli zaključke i podijelili posao. Zatražio sam da svi budu na svojim mjestima, jer će možda biti potrebno da se aktivira veći broj ljudi ti­jekom dana, uključujući i odlazak prema tom terenu.

Upozorio sam da je ostalo otvoreno još jedno pitanje o kojemu se moramo izjasniti: informiranje javnosti o situaciji, ako je doista takva kako piše u papirima. Imali smo papir, znali smo ono što su nam rekli general Tus i pukovnik Agotić, znali smo ono što su nam rekli u telefonskim razgovorima, ali nam je trebalo još informacija, jer je svaka informacija vezana za Vukovar, spašavanje građana ili njihovo izvlačenje mogla izazvati vrlo teške posljedice, ono o čemu je govorio ministar Vekić, a i drugi.

Zamolio sam Ivana Vekića da pokuša pronaći ministra obrane i Predsjednika, koji su bili negdje na terenu u Republici. Ja sam ujutro razgovarao s Predsjednikovom supru­gom, ali ona nije znala gdje su. Dan prije, navečer, rečeno mi je da Predsjednika neće biti prije podne, da će biti negdje u Republici. Rekao sam da moramo s njim uspostaviti kontakt, jer i on za to mora znati.

Otišao sam u kabinet da bih ondje sa Šeksom i Domljanom napisao službeni zahtjev Saveznom sekretaru za narodnu obranu da spriječi pokolj i upozorio ga na posljedice koje mogu nastati u slučaju da ti građani ondje stradaju.
Što se tiče Vidića i ostalih, smatrao sam da ne treba osporavati ništa što je vezano za pregovore - neka se nađu s Hadžićem i neka razgovaraju. On nije imao pravo pre­govarati o predaji, ali je imao pravo pregovarati o humanitarnoj pomoći i sprečavanju uništavanja ljudskih života.

Predložio sam da malo pričekamo s informacijom za javnost.

ZDRAVKO TOMAC: "Mislim da je sada prilika da ministar informiranja, što se tiče Vukovara i vojne situacije, uvede cenzuru do konačne odluke. (Upadica ministra informiranja: Oprosti, nisam čuo.) Da uvedeš cenzuru što se tiče izvješća s ratišta, iz Vukovara, iz Vinkovaca. Drugo, da vojni stožer pripremi informaciju o ukupnoj vojnoj situaciji na tom području.

(Upadica: Točno.) I da onda navečer, kad sve budemo imali, bude izvješće, priopćenje Vlade o toj situaciji. Opasno je i nedopustivo da počne širenje panike. Situacija je tako teška za Hrvatsku da vojni stožer mora nametnuti cenzuru na radiju i na televiziji, i uopće o tim izvješćima, i o primirju, vojni stožer mora prikazati ukupnu vojnu situaciju, a ne da svaki novinarčić govori svoje. Novinar ne daje izvještaje, nego svoje moralne poglede, je li to ovako trebalo ili onako."

BRANKO SALAJ: "Gospodo, budimo svjesni toga da svjetske agencije vijest o padu Vu­kovara imaju već dva ili tri sata. Prema tome, ne igrajmo se skrivača. Mi moramo izaći van s jednom izjavom kojom ćemo priopćiti istinu i u određenoj mjeri smiriti javnost. Mi je možemo sročiti tako da pripravimo javnost na to da situacija tamo nije dobra, ali da su u toku razgovori oko toga, itd."

MILAN RAMLJAK: "Sadržajno se nema što, gospodine predsjedniče, dodati ovome što ste zaključili. Međutim, pri obraćanju i svjetskoj javnosti i međunarodnim forumima, pa i vojnom vrhu, mora u prvom planu stajati: da smo mi pod ultimatumom među­narodne javnosti pristali na prekid vatre, a da nakon prekida vatre dolazi do pada Slunja i Vukovara. I da civilnom pučanstvu tamo prijeti genocid. Međunarodna zajednica na to nas je natjerala, i sada to mirno promatra. To mora stajati u prvom planu."

ŽIVKO JUZBAŠIĆ: "Sada sam razgovarao s Vidićem, pozdravio vas je puno, nalazi se u Vukovaru, još se naše snage brane. On je prihvatio sve ovo što sam mu prenio iz ovog razgovora, ali nikakve kontakte s drugom stranom nije mogao uspostaviti.

I on čeka, ako je moguće uz pomoć Promatračke misije, da netko dođe i pomogne us­postaviti vezu, ili odavde ili na drugi način, s armijskim jedinicama, koje moraju pre­uzeti svu odgovornost, o čemu smo mi ovdje govorili."

DRAŽEN BUDIŠA: "Gospodine predsjedniče, budući da smo dobili vijest da se Vukovar još brani, ja bih ponovio ono o čemu smo i sinoć govorili. Dvije tisuće naoružanih ljudi imamo u zapadnoj Hercegovini, u Čapljini. Naše su procjene da vojska neće više na­padati Dubrovnik. Ja vas molim, generale, da razmislite - ako ima vremena - o prijed­logu da se te jedinice prebace u istočnu Slavoniju. Koliko ima informacija, radi se o pot­puno opremljenim jedinicama."

Raspravu sam završio riječima: "Mislim da bi sada bilo svrsishodno da svaki ide na svoj posao".

Na kraju je utvrđeno sljedeće:

"U situaciji kad je pod pritiskom međunarodne javnosti Republika Hrvatska zaključila sporazum o apsolutnom prekidu vatre, međunarodna zajednica mirno promatra kršenje primirja od strane JA, posljedica čega je pad Vukovara i Slunja, i dosada najveća moguća stradanja civilnog pučanstva. Upozoravajući na navedenu činjenicu, Vlada Republike Hrvatske donijela je ove zaključke:

1. Potpredsjednik Vlade dr. Mate Granić, Član Vlade Dražen Budiša i Član Glavnog stožera Hrvatske vojske pukovnik imra Agotić osobno će, neposredno po završetku sjednice Vlade:

- izvijestiti Promatračku misiju EZ-a o situaciji u Vukovaru i zatražiti hitno upućivanje promatračkih ekipa u grad Vukovar radi sprečavanja stradanja civilnog pučanstva;

- zatražiti od generala Andrije Rašete da se snage JA odmah postave između snaga TO Srbije i Četnika, te civilnog pučanstva Vukovara, kako bi se spriječio genocid.

2. Ministar vanjskih poslova dr. Zvonimir Šeparović odmah će o situaciji u Vukovaru i prijetnji stradanja civilnog pučanstva izvijestiti Ujedinjene narode, EZ, ministarstva i vlade stranih zemalja te predsjedatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona.

3. Član Vlade Živko Juzbašić pokušat će se dogovoriti da povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar Marin Vidić Bili pregovara u Vukovaru o spašavanju civilnog pučanstva.

4. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Franjo Gregurić izvijestit će Savezni sekretarijat za narodnu obranu o mogućim posljedicama eskalacije rata u Republici Hrvatskoj i stradanja civilnog pučanstva u Vukovaru. Posebno će predstavnike Štaba Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ, generala Veljka Kadljevića i admirala Staneta Broveta, upozoriti da će biti osobno odgovorni ako dođe do genocida.

5. 0 stanju u Vukovaru i mjerama koje će poduzeti Vlada Republike Hrvatske izvijestit će se Predsjednika Republike Hrvatske.

6. Pošto Glavni stožer Hrvatske vojske procijeni trenutačnu situaciju u Vukovaru te nakon pri­bavljanja točnih podataka o snazi i broju neprijateljskih snaga koje napadaju Vukovar, Ministarstvo informiranja izdat će priopćenje za javnost o situaciji u Vukovaru i mjerama koje poduzima Vlada

Republike Hrvatske

Radi hitne provedbe ovih zaključaka, Vlada je prekinula sjednicu u 11,20 sati, a nastavila ju je u 20 sati.

Dr. Franjo Gregurić: Vlada Demokratskog Jedinstva Hrvatske 1991-1992)"
Priredio: JOŠKO DADIĆ

IZVOR: dalmacijanews